hrvatski

'Slaba misao' i postmodernistička poetika u suvremenoj talijanskoj prozi

Radnja tematizira neka od najznačajnijih djela suvremene talijanske književnosti u kontekstu &laquo ; postmodernog stanja&raquo ; , a napose u svjetlu filozofije &laquo ; slabe misli&raquo ; Giannia Vattima. Budući da se u postmoderni ne javlja nijedan književni postupak koji nije bio zabilježen i u ranijim epohama, neko knjiženo djelo se ne može označiti kao postmoderno samo na temelju korištenja nekih postupaka ili njihovih specifičnih kombinacija. Postmoderna književnost je stoga definirana kao književnost koja na neki način reflektira postmoderno stanje (daleko od bilo kakve &laquo ; teorije odraza&raquo ; , taj način može biti samo proizvod interpretacije). Prvi dio radnje stoga je posvećen postmodernom stanju i osnovnim teorijama postmoderne. Budući da je pojam postmoderne bitno vezan uz pojam moderne, posebno poglavlje radnje posvećeno je moderni. Slijedi prikaz &laquo ; arheologije&raquo ; pojma &laquo ; postmoderna&raquo ; , od prvih sporadičnih javljanja do sustavne uporabe pojma u književnosti (Fielder, Sontag), arhitekturi (Jencks), filozofiji (Lyotard, Jameson i dr.). Diskusija o postmoderni u arhitekturi značajna je i za kasnije rasprave o postmoderni u književnosti, prije svega zbog pojma &laquo ; dvostrukog kodiranja&raquo ; , ali i zbog pluralizma, miješanja stilova, visoke i niske umjetnosti, povratka obrascima prošlosti, otkrića &laquo ; lokalnog&raquo ; itd. Sudbina rasprave o postmoderni u Italiji je dvostruko znakovita: prvu talijansku specifičnost predstavlja gotovo simultano javljanje postmodernih fenomena u različitim sektorima (u razdoblju od 1979. do 1984. god. objavljuju se najznačajnija književna i teorijska djela, Italija postaje postindustrijsko društvo, drastično se mijenja medijsko stanje itd.), a drugu znakoviti raskorak između postmoderne stvarnosti i doprinosa talijanske kulture svjetskoj postmodernoj umjetnosti i teoriji (Calvino, Eco, Portoghesi, Vattimo) s jedne, i svjesnog prešućivanja, pa čak i ignoriranja postmoderne od većeg dijela akademskih i kritičarskih krugova, s druge strane. Radnja pregledno iznosi najznačajnije pokušaje određivanja i opisivanja postmoderne poetike (Hutcheon, McHale i dr.) čije će temeljne postavke (dvostruko kodiranje, proturječna priroda postmoderne kao istovremenog upisivanja i podrivanja konvencija, žanrova i dr., ontološka dominanta postmodernizma i odgovarajući postupci itd.) biti korištene u postmodernoj interpretaciji književnih djela u drugom dijelu radnje. Posebno poglavlje posvećeno je filozofiji slabe misli Giannia Vattima, čiji su ključni pojmovi (Verwindung, pietas, spaesamento i dr.) u drugom dijelu radnje iskorišteni kao instrumenti za interpretaciju djela kao postmodernih. U drugom dijelu radnje analiziraju se djela Umberta Eca, Itala Calvina, Antonia Tabucchia i Alessandra Baricca iz perspektive slabe misli i &laquo ; postmodernističke poetike&raquo ; . Ime ruže Umberta Eca čitano je kao primjer dvostrukog kodiranja i istovremenog upisivanja i potkopavanja žanrova i konvencija, te kao parabola sraza predmodernog (Adson) i modernog (Vilim) nazora na svijet, uz završno otkriće da se nalazimo u postmodernom svijetu bez središta i čvrstog poretka, u kojem čovjek više ne može biti &laquo ; racionalan&raquo ; , ali može biti &laquo ; razuman&raquo ; . Poglavlje o Italu Calvinu se manjim dijelom bavi njegovom &laquo ; formalnom&raquo ; (Ako jedne zimske noći neki putnik), a većim dijelom njegovom &laquo ; filozofskom postmodernom&raquo ; (Nevidljivi gradovi, Palomar), unutar koje tematizira položaj subjekta u potrazi za sigurnim znanjem i čvrstim okvirima i orijentirima u kaotičnom svijetu. Indijski nokturno Antonija Tabucchija primjer je romana koji neprestano relativira ontološke granice, a Vattimovi pojmovi Verwindung i pietas najplodniji su upravo u interpretaciji Tabucchijevog djela (na primjeru romana Requiem to je dodatno oprimjereno). Alessandro Baricco naveden je kao primjer &laquo ; lake postmoderne&raquo ; . Njegov prvi roman Dvorci od bijesa, školski primjer vještog miješanja žanrova, stilova, registara i sl., izravno tematizira neke osnovne vrijednosti ali i poraze moderne (znanstveni optimizam, racionalizacija, mehanizacija, progres, otuđenje, dehumanizacija i dr.). Bariccov roman City primjer je miješanja visokog i niskog registra te korištenja obrazaca masovne kulture (strip, vestern, boks), koji ipak ne djeluje na razini &laquo ; dvostrukog kodiranja&raquo ; , jer različiti obrasci (i moguće razine interpretacije) u njemu nisu pomiješani &laquo ; kemijski&raquo ; , već &laquo ; mehanički&raquo ; , tj. ostaju fizički odvojeni. U konačnici, radnja pomoću pojmovnog instrumentarija dobivenog analizom Vattimove koncepcije &laquo ; slabe misli&raquo ; pokazuje na koji način navedena književna djela reflektiraju postmoderno stanje, to jest zašto ih se može svrstati u korpus, na taj način definirane, postmoderne književnosti.

postmoderna; postmodernizam; talijanska književnost; slaba misao; Vattimo; Eco; Calvino; Tabucchi; Barrico

nije evidentirano