hrvatski

O sustavnosti silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u općem hrvatskome

Prihvatljivost silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima u riječima, koje opće naglasno pravilo u standardnome hrvatskome ne dopušta, ispitao sam na gramatčkim naglasnim preoblikama. Na uzorku od osamdesetak studenata fonetike promatrao sam govornu produkciju i vrijednosne sudove o slušanim inačicama naglašavanja u četirima paradigmama gdje se temeljni dugouzlazni metatonira u silazni, i to u paradigmi infinitiv – prezent (npr. pI&Ucirc ; sati – pIßšem (pIßše#m)), nominativ jednine – genitiv množine (npr. ku@tak – ku^taka (ku^ta#ka#)), nominativ jednine – vokativ jednine (npr. stra@nac – stra^nče) i muški gram. parnjak – ženski gram. parnjak (stra@nac – stra^nka). Kad mjesto naglaska u osnovnome obliku riječi nije na prvome slogu, onda se metatonirani naglasak zatiče na nepočetnome slogu, gdje ga standardno pravilo ne dopušta (npr. ?sankcioniramo?, ?Amerikanaca?, ?Napolitanče?, ?poslodavka?). To mjesto tada pritišću dva suprostavljena pravila – 1. da se vjerno ostvari dubinska jezična paradigma i 2. da se poštuje ritmičko sintagmatsko pravilo o nedopuštanju silaznih naglaska na tome mjestu. Pokus je pokazao da kvalificirani autohtoni govornici općega hrvatskoga u aktivnome govoru i u ocjeni ponuđenih na slušanje inačica uvelike daju prednost vjernome govornom ostvarenju dugosilaznoga naglaska na nepočetnom slogu, čime se opravdano ustvrdilo da su klasični i opći prihvaćeni dva različita hrvatska idioma.

silazni naglasci; naglasci; akcentuacija; hrvatski jezik; govorna produkcija; vrijednosni sudovi; fonetika

nije evidentirano