hrvatski

Stupanj tolerancije hrvatskih govornika na "pogrešne" naglaske.

Na uzorku vrlo čestih riječi i normativno prozodijski nedvojbenih ispitan je vrijednosno propisan naglasak i zanaglasna duljina te još usporedno stupanj tolerancije/netolerancije na pogrešne naglaske i zanaglasne duljine kojima se izgovarala svaka riječ. Tako dobivenih 600 fonemsko-prozodijskih inačica snimljeno je i u slučajnom redoslijedu dano na procjenu poželjnosti i prihvatljivosti. Procjenitelji su bili: 158 studenata fonetike, kroatistike, novinarstva, glume i TV fonetičara. Na temelju prosudaba procjenitelja izlučeno je pet odredba o prozodiji općega suvremenoga hrvatskoga jezika: 1. Klasična prozodijska norma u velikoj je mjeri podudarna s prozodijskom realnosti u suvremenome općem hrvatskom jeziku. 2. U suvremenome općem hrvatskom postoji gotovo ravnopravna mogućnost da se riječi, u kojima je normiran kratkouzlazni naglasak, izgovore i kako je propisano klasičnom normom, ali isto tako i s kratkosilaznim naglaskom. 3. Ne postoji u današnjih kompetentnih hrvatskih govornika poseban nalog koji bi sprečavao izgovor silaznih naglasaka na nepočetnim slogovima, osim onoga koje imaju riječi s uzlaznim naglaskom, svaka za sebe u tom položaju. Riječi koje imaju inherentni silazni naglasak na nepočetnom slogu čuvaju taj svoj prozodijski lik kao i svaka druga svoj. 4. Od šest hrvatskih samoglasnika – i, e, a, o, u, r` samoglasnik (slogovni) r` izdvaja se prozodijski time što dopušta kraćenje naglašenih dugih slogova, i to do mjere da takav kratak naglasak umjesto dugoga bude cijenjen kao vrlo prihvatljiv (za ks) ili prihvatljiv (za ku). 5. Zanaglasne duge slogove suvremeni kompetentni hrvatski govornici zamjećuju i znaju u kojim je riječima kakva zanaglasna kvantiteta prema normi, ali su im u višoj cijeni pokraćeni zanaglasni slogovi.

naglasak; prozodija; hrvatski jezik; vrijednosni sudovi; stavovi (fonetika); sociofonetika

nije evidentirano