hrvatski

Regulacia lučenja TNF-alfa

Za istraživanje regulacijskih čimbenika, u proizvodnji i lučenju TNF-α , u limfatičnim stanicama upotrijebljeni su modeli in vitro i in vivo. U modelu in vitro korištene su stanice slezene i stanice peritonealnog ispirka iz miševa pretretiranih s BCG klicama in vivo, ili životinja koje nisu bile stimulirane in vivo, koje su nasađene in vitro u prisutnosti ispitivanog čimbenika i endotoksina (LPS) i nakon 6 sati inkubacije uzimani su supernatanti za analizu koncentracije TNF-α , a u modelu in vivo 90 minuta nakon i.v. uštrcavanja LPS uzimani su serumi za određivanje koncentracije TNF-α . Koncentracija TNF-α u supernatantima kultura i serumu određena je biotestom na staničnoj liniji L929, prema standardnom postupku koji je dobro opisan u literaturi. Ciljevi istraživanja bili su da bi se u modelima in vitro i in vivo istražila regulacija proizvodnje TNF-α . Istražena je uloga prostaglandina (PGE2 i prostaciklina), nesteroidnih antiinflamacijskih agensa (indometacin), kortikosteroida (deksametazon), i agensa koji mijenjaju razinu cAMP (vazoaktivni intestinalni peptid i pentoksifilin) i cGMP (natrijski nitroprusid) te djelovanje tih agensa u endotoksičnom šoku. Istražena je i uloga slezene u lučenju TNF-α in vitro i in vivo. Osnovni postupak za analizu podataka se zasnivao na biotestu čija je osnovica regresijska analiza pomoću S-PLUS analitičkog programa. Vrijednosti dobivene kod različitih razrjeđenja međusobno su uspoređivane t-testom za nezavisne uzorke, a kod multiple komparacije korištena je Bonferronijeva korektura p-vrijednosti. Podaci o razlici preživljenja životinja analizirani su uporabom χ 2 testa s Yatesovom korekturom. U radu je pokazano da stanice slezene, pobuđene i nepobuđene s BCG klicama, i pobuđene stanice peritonealnog ispirka (PEC) luče mjerljive količine TNF-α , nakon stimulacije s endotoksinom (LPS). U stanicama PEC je oko 50% viša proizvodnja TNF-α u usporedbi s odgovarajućim brojem stanica slezene. Pokazano je da TNF-α luči populacija stanica koja adherira za plastiku dakle makrofazi, a da populacija neadherentih stanica vjerojatno čak luči supresijski čimbenik. U životinja pretretiranih s BCG klicama, 11-18 dana prije stimulacije s LPS, lučenje TNF-α je 4-7 puta veće nego u normalnih miševa. Kad se egzogeni TNF-α inkubira s limfatičnim stanicama ima autokrini učinak. Istaknuta je važnost slezene, kao izvora TNF-α , tako da je uspoređeno lučenje u splenektomiranih i normalnih (lažno splenektomiranih) životinja. Splenektomirane životinje su proizvodile 7-8 puta manje TNF-α . U BCG-stimuliranih miševa slezena luči više od 80% ukupnog TNF-α . Vjerojatno najvažniji povratni regulator otpuštanja TNF-α su prostaglandini serije E što je i potvrđeno istraživanjem jer je PGE2, kao i PGI2, inhibirao sintezu i lučenje TNF-α u stanicama slezene i stanicama PEC in vitro. Nesteroidni antireumatik (indometacin), suprotno očekivanju, nije imao učinka na lučenje TNF-α , a u većim dozama je dovodio do inhibicije toga lučenja. Prilikom preinkubacije indometacina s limfatičnim stanicama (indometacin se inkubira 1 sat s limfatičnim stanicama zatim se ispere i onda doda LPS) dobiven je očekivani porast lučenja TNF-α , ovisan o dozi. Mehanizam različitog djelovanja indometacina u inkubaciji i preinkubaciji nije jasan. Kortikosteroidi, u istraživanju, smanjuju lučenje TNF-α ovisno o dozi. Slično djeluju i čimbenici koji utječu na razinu unutarstaničnog cAMP - vazoaktivni intestinalni peptid i pentoksifilin, koji in vitro, smanjuju lučenje TNF-α , što upućuje da povišena razina cAMP djeluje inhibicijski na proizvodnju TNF-α . Iako je u literaturi opisan učinak NO-donora na sintezu TNF-α u istraživanju natrijski nitroprusid, kao NO-donor, nije imao nikakvog učinka osim u najjačoj dozi gdje je, suprotno očekivanju dovodio do smanjenja lučenja TNF-α . U završnom dijelu rada, pristupnik, je nastojao spoznaje dobivene in vitro, potvrditi in vivo u klinički relevantnom modelu endotoksičnog šoka. Praćeno je preživljenje miševa koji su, 11-18 dana prije davanja ispitivanih agensa i LPS, bili pretretirani s BCG klicama. Prostaglandin E, deksametazon, vazoaktivni intestinalni peptid (VIP) i pentoksifilin povećavaju preživljenje životinja (12 životinja po skupini), ali jedino VIP statistički značajno. Indometacin je povećao broj uginulih životinja, ali razlika nije bila statistički značajna. Po čemu je disertacija doprinos znanosti: Znanstveni doprinos disertacije sadržan je u činjenici da se došlo do novih spoznaja u regulaciji lučenja TNF-α . a) Nesteroidni antireumatici (indometacin), kao inhibitori sinteze prostaglandina, ili nemaju učinka na proizvodnju TNF-α ili, u većim dozama, smanjuju lučenje TNF-α . b) Kortikosteroidi (deksametazon) i agensi koji povisuju cAMP (vazoaktivni intestinalni peptid i pentoksifilin) inhibiraju lučenje TNF-α . c) NO donori (natrijski nitroprusid) nije imao nikakvog učinka na lučenje TNF-α . d) Nakon splenektomije, koncentracija TNF-α , bila je 7-8 puta manja što upućuje da bi slezena bila važan izvor TNF-α , pogotovo u endotoksičnom šoku.

TNF-alfa; prostaglandini; indometacin

nije evidentirano