hrvatski

Diferencijalna dijagnoza demijelinizacijskih bolesti

Demijelinizacijske bolesti središnjeg živčanog sustava (SŽS) klasificiraju se na osnovi kliničkih obilježja, patoanatomskih i slikovnih promjena te etioloških čimbenika. Iako se multipla skleroza (MS) smatra najčešćom demijelinizacijskom bolešću SŽS-a, važno je istaći kako je akutni diseminirani encefalomijelitis (ADEM) znatno češči nego se pretpostavlja i nerijetko se pogrešno dijagnosticira kao MS. U vrijeme početnih (ranih) simptoma bolesti nije uvijek moguće sa sigurnošću dijagnosticirati ili isključiti MS, a dijagnoza jest i mora biti primarno klinička, temeljena na iscrpnoj anamnezi i diseminaciji simptoma u vremenu i prostoru. Nalaz magnetske rezonancije (MR) je najvažniji postupak koji potvrđuje kliničku dijagnozu ili sumnju, ali ne smije biti isključivi temelj dijagnoze niti zamjena za kliničku dijagnozu jer je nespecifičan i često pogrešno interpretiran u nedostatku kliničkih podataka. Od drugih parakliničkih dokaza demijelinizacijskog oštećenja, analiza cerebrospinalnog likvora (CSL) i vidnih evociranih potencijala (VEP) još uvijek su neizostavan dio ispitivanja u cilju postavljanja ili isključenja dijagnoze MS. Cilj ovog istraživanja bio je usporediti skupinu bolesnika s klinički definitivnom i laboratorijski potkrijepljenom MS sa skupinom bolesnika koji imaju demijelinizacijske lezije vizualizirane magnetskom rezonancijom, ali u kojih klinički i /ili drugi paraklinički simptomi ne sugeriraju dijagnozu MS. Rezultati istraživanja ukazuju da postoji značajna razlika između navedenih skupina za većinu analiziranih podataka iz područja kliničkih simptoma te nalaza MR-a, CSL-a i VEP-a, što ohrabruje i pruža nadu za mogućnošću bolje diferencijalne dijagnoze demijelinizacijskih bolesti, a s tim u svezi i spoznaje novih saznanja glede prognostičkih i terapijskih postignuća u području demijelinizacijskih bolesti.

diferencijalna dijagnoza; MS; ADEM

nije evidentirano