Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 164809

Povijesna demografija Hrvatske


Stipetić, Vladimir; Vekarić, Nenad
Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb-Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2004 (monografija)


Naslov
Povijesna demografija Hrvatske
(Historical Demography in Croatia)

Autori
Stipetić, Vladimir ; Vekarić, Nenad

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

Grad
Zagreb-Dubrovnik

Godina
2004

Stranica
372

ISBN
953-154-605-3

Ključne riječi
povijesna demografija; stanovništvo; matične knjige
(Historical demography; population; records)

Sažetak
Znanstveno proučavanje stanovništva Hrvatske razvilo se gotovo paralelno iz dva ishodišta: jedno u krilu etnografije (tradicijski smjer), a drugo u krilu ekonomske znanosti (povijesno-ekonomski smjer). Prvo je počelo od temeljne stanice društva, obitelji, drugo od naroda kao cjeline. Ta dva smjera dugo su išla paralelno, bez većeg međusobnog prožimanja. Stoljeće nakon tih prvih istraživanja doći će do sinteze, koja će tvoriti suvremenu povijesnu demografiju u Hrvatskoj. Iako prethodnika tradicijskog smjera povijesne demografije možemo vidjeti već u osobi Ognjeslava Utješenovića Ostrožinskog, koji 1859. godine vrši anketu u selima Varaždinske županije, pravi začetnik tog smjera je Baldo (Baltazar) Bogišić (1834-1908). U svojim etnografskim istraživanjima rodnih Konavala registrirao je i objasnio značajnu instituciju neodijeljene kuće, tzv. zadruge. Godine 1888. u Hrvatskoj (tada Jugoslavenskoj) akademiji znanosti i umjetnosti osnovan je Odbor za sabiranje spomenika tradicionalne literature (koji je kasnije promijenio ime u Odbor za narodni život i običaje južnih Slavena), a nakon nekoliko godina pokrenuta i edicija Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena (prva knjiga tiskana je 1896. godine), koja je postala stožernom edicijom tradicijskog smjera. U toj je ediciji publiciran čitav niz radova, pretežito etnografskoga karaktera, ali često i s vrlo značajnim odjeljcima o stanovništvu i njegovim demografskim obilježjima. Nešto kasnije, u prvoj četvrti 20. stoljeća, Jovan Cvijić (1865-1927) je, u okviru Srpske kraljevske akademije, započeo intenzivna istraživanja povijesti stanovništva. Sam je napisao nekoliko zapaženih knjiga o stanovništvu i pokrenuo veći broj istraživača koji su objavili brojne radove i knjige o stanovništvu pojedinih mikroregija. U Srpskoj kraljevskoj akademiji uspostavljena je serija Naselja i poreklo stanovništva u okviru šire edicije Srpski etnografski zbornik. U toj seriji tiskano je i više knjiga o stanovništvu pojedinih hrvatskih mikroregija. Šteta je što je Cvijić radio po “ velikosrpskom obrascu” (teritoriji na koje su se odnosila njegova istraživanja gotovo je podudaran s teritorijem zamišljene Velike Srbije), što pobuđuje sumnju u ta istraživanja, te zahtijeva verifikaciju i reinterperetaciju. Istraživači tradicijskog smjera ostavili su vidljivi trag svojih istraživanja. Njihova važnost je u tome što su registrirane mnoge pojave u stanovništvu u 19. stoljeću, te što je afirmirana tema obitelji kao bitna u povijesnodemografskim istraživanjima. S napretkom povijesne demografije i usvajanjem drugih istraživačkih metoda, međutim, tradicijski smjer postaje anakron najviše iz dva razloga: zbog prevelikog oslanjanja na usmenu tradiciju, tj. nedovoljne uporabe arhivskih vrela, te zbog sklonosti nacionalnom romantizmu. Drugi smjer proučavanja stanovništva Hrvatske razvio se među istraživačima povijesti gospodarstva (povijesno-ekonomski smjer). Začetnik tog smjera je Fran Vrbanić, čiji je rad o “ demografskim prilikama u južnih Slavena” objavljen 1896. godine u izdanju JAZU. Vrbanić između ostaloga kaže: “ Danas nije od tolike važnosti proučavati život pojedinih junaka koliko život čitavog naroda, zakone njegova razvoja, njegove uredbe, njegov javni i privatni život. Glede jugoslavenskih zemalja ova su ispitivanja jedva u zametku, ali organizacija službene statistike, koja se je u svim tim krajevima počela razvijati, prikupit će nam bogatu građu i za ovaj studij ; samo da se nađe radnika, koji će ju upotrebiti u svrhe znanosti i praktičnoga života.” Iako suočen sa, u tom trenutku nepremostivim metodološkim problemima, zbog nedostatka preciznih statistika, Vrbanić nastoji izračunati broj stanovnika i temeljne demografske pokazatelje (natalitet, mortalitet, nupcijalitet, te migracijska kretanja) po povijesnim područjima, uspoređujući stanje u Hrvatskoj i Slavoniji sa stanjem u drugim europskim zemljama. Nakon Vrbanića, čitav niz istraživača gospodarske povijesti počeo je obraćati pažnju na podatke o stanovništvu. S makro razine, interes se pomiče prema mikroanalizi, analizi stanovništva u pojedinim hrvatskim historijskim područjima (Dalmacija, Istra, Hrvatska i Slavonija, Vojna Krajina, Dubrovačka Republika), odnosno pojedinim gradovima i selima. Težište istraživanja stavlja se na utvrđivanje broja stanovnika, migracijska kretanja i strukture stanovništva. Povjesničari gospodarstva, međutim, nisu demografi. Njihov znanstveni interes prvenstveno je orijentiran na povijest gospodarstva, a povijesna demografija im je pomoćna disciplina kojom se bave zato da bi lakše i kvalitetnije spoznali i objasnili pojave u gospodarstvu. Stoga oni istražuju samo temeljne demografske pokazatelje, ne zalazeći dublje u društveno tkivo. Da bi se uopće došlo na ideju o provođenju povijesnodemografskih istraživanja, bilo je nužno da se, uz stvaranje povijesne infrastrukture, prethodno stvori i minimalna demografska infrastruktura. Već 1868. godine Petar Matković je zapisao: “ Pučanstvo je najvažniji element narodnoga gospodarstva, ono bo je duša države, njena snaga, bogatstvo i njena slava... Statistika pučanstva, kao gibive glavne moći u državi, postala je dakle vrelom na kojem mnoga znanost svoje izvode i zaključke zasniva.” Godine 1875. osnovan je u Zagrebu Zemaljski statistički ured, čiju je radnu osnovu izradio Milovan Zoričić, od 1885. i predstojnik tog ureda. Ured je ubrzo počeo s objavljivanjem statističkih publikacija, koje će postati temeljem mnogih kasnijih demografskih i povijesnodemografskih istraživanja. Kao vrhunac rada tog statističkog ureda izdvojili bismo Statistički atlas Kraljevine Hrvatske i Slavonije, koji je priredio tadašnji ravnatelj R. Signjar. Iako objavljen davne 1915. godine, bogatstvom analiza i sjajnom tehničkom izvedbom brojnih grafikona Statistički atlas nimalo ne zaostaje za današnjim publikacijama kojima stoje na raspolaganju moderna računala i grafički programi. Istraživači demografsko-statističkog smjera u svojim analizama ne zalaze daleko u prošlost. Prvenstveno se bave statističkom analizom svog vremena i vremena koje mu neposredno prethodi. Odlikuju se za ono vrijeme gotovo nevjerojatnom sistematičnošću i imaju velike zasluge za stvaranje jake statističke baze koja će poslužiti istraživačima različitih usmjerenja. Poslije II. svjetskog rata ovaj se pravac u Hrvatskoj silno razvio. Bard tog pristupa bio je Vladimir Serdar, koji je na katedri statistike Ekonomskog fakulteta formirao čitav niz izvanrednih istraživača s područja demografije, pri čemu su svi oni ulazili i u područja povijesne demografije. Neki od njih bavili su se isključivo demografijom, često dajući značajne doprinose povijesnoj demografiji. Smrtnost, tempo poroda, blizanci tek su neke od dodirnih točaka koje povezuju znanstveni interes medicine (a posebno povijesti medicine) i povijesne demografije. Stoga nije čudo da su se mnogi liječnici i povjesničari medicine upustili u povijesnodemografska istraživanja (povijesnomedicinski smjer), i to s izvrsnim rezultatima, unoseći u povijesnu demografiju elemente egzaktnosti prirodnih znanosti i sklonosti timskom radu. Već je 1938/9. godine dvojac Risto Jeremić (povjesničar medicine) i Jorjo Tadić (povjesničar) objavio do danas nedostignuto djelo iz povijesti medicine Dubrovnika. Sjajne studije, zapravo prve prave povijesnodemografske studije u Hrvatskoj napisao je Fedor Mikič, koji se također javio već tridesetih godina 20. stoljeća, kada je na primjerima sela Mraclin, Remete i Biškupec u razdoblju od 1918. do 1927. godine upozorio na vitalno-statističke metode za ispitivanje sela, a kasnije objavio više značajnih povijesnodemografskih radova o otoku Susku i o još nekim naseljima. U okvirima medicinskih znanosti u kasnim sedamdesetim godinama 20. stoljeća razvio se antropološki smjer, okupljen oko zagrebačkog Instituta za antropologiju (Pavao Rudan), u kojem je u posljednjih 25 godina obavljeno niz sjajnih istraživanja, koncentriranih najviše na jadranske otoke, koji kao zemljopisni izolati imaju stabilnu populaciju i tako pružaju velike istraživačke mogućnosti. Oslonivši se prvenstveno na medicinska istraživanja, posebno na utvrđivanje obilježja genetske strukture putem raznih medicinskih metoda, zagrebački su antropolozi koristili i razne druge metode iz matematičkih i humanističkih znanosti, pokazavši na najbolji mogući način koristi multidisciplinarnog znanstvenog pristupa. Zahvaljujući vrlo rano ustoličenom časopisu na engleskom jeziku (prvi broj Collegium Antropologicum tiskan je 1977. godine), ova je disciplina već uhodala putove i izvan hrvatskih granica. U drugoj polovici 20. stoljeća tradicijski smjer je na zalazu. Povijesna znanost već se odavno okrenula arhivskim vrelima, napuštajući, odnosno svodeći u realne okvire domašaje usmene tradicije. Kao suprotnost tradicijskom smjeru, vladajućem povijesno-ekonomskom smjeru pridodaju se još dva: dokumentaristički i genealoški. I jedan i drugi pravac imaju jasni otklon od tradicije i apsolutni oslon na arhivska vrela. Nekolicina autora iznijela je na vidjelo demografske izvore a da pritom nije imala interpretativnih ambicija (dokumentaristički smjer). Najčešće je riječ o znanstvenicima drugih preokupacija (antroponimija, povijest, povijest medicine, povijest umjetnosti) koji su, radeći na svojim temama, “ nabasali” na demografska vrela i, uviđajući značenje tih vrela i podataka o stanovništvu, publicirali ih u cijelosti ili fragmentarno, ili pak arhivskim djelatnicima koji se nisu zadovoljili pukom registracijom građe, već su našli poticaj i uvidjeli značenje tih vrela. Autori dokumentarističkog smjera napravili su ogroman istraživački napor, ali, iz povijesnodemografskog kuta gledano, nisu “ poentirali” , već su taj potencijal prepustili drugima. Začetnica genealoškoga smjera je Njemica Irmgard Mahnken, koja je sistematski obradila genealogije dubrovačkog vlasteoskog kruga u 14. i prvoj polovici 15. stoljeća. Genealoški smjer javlja se u krilu povijesne znanosti i stoga ga odlikuje vrlo temeljita faktografija. No, s povijesnodemografskog gledišta, njegovi su dometi ograničeni, jer promatraju “ formalnu” stranu stanovništva - ime, prezime, genealošku vezu, i to isključivo genealošku vezu po muškoj liniji. Za razliku od genealogije, koja kao pomoćna povijesna disciplina ne daje veće interpretativne mogućnosti povijesnoj demografiji, promocija genealoške metode u povijesnoj demografiji omogućit će toj disciplini mogućnost prodiranja u dubinska istraživanja stanovništva. Demogeografski smjer u povijesnoj demografiji razvio se u krilu geografa, u okviru istraživanja koja je inicirao Geografski institut PMF Sveučilišta u Zagrebu. Human geography, ili “ geografija čovjeka” , koncentrira svoju pažnju na vezu između demografskog razvitka i prostora, pokušava istražiti razmještaj stanovništva, njegovo kretanje i unutrašnju dimnamiku, strukturu, te međuzavisnost s prirodnom i društvenom cjelinom. Iako ponekad zalaze u povijest, istraživači demogeografskog smjera manje istražuju povijesnu dimenziju, ne ulaze toliko u arhivska istraživanja, već najčešće svoja istraživanja započinju sa statistikama iz suvremenih popisa (kod nas je to od 1857. godine). Demogeografi također puno pažnje posvećuju istraživanju migracija i stoga je posve logično da se ovaj smjer, uz Geografski institut, najviše probijao kroz Institut za migracije i narodnosti u Zagrebu. Važan segment demogeografskog smjera čine i istraživanja iseljeništva Demografski smjer javlja se u Hrvatskoj u pedesetim godinama sjajnom studijom Fedora Mikiča o prirodnom kretanju stanovništva na otoku Susku (1957). Jače se razvio tek osamdesetih godina, kada je svoje radove počeo objavljivati Stjepan Krivošić. Temeljno obilježje tog smjera u povijesnoj demografiji u Hrvatskoj jest da se, uz utvrđivanje broja stanovnika, posebna pažnja koncentrira na analizu prirodnog kretanja stanovništva putem obrade matičnih knjiga. Uz matične knjige, istraživači svoje zaključke podupiru i istraživanjem iz drugih izvora, uglavnom raznih popisa i kanonskih vizitacija. Istraživači ovoga smjera uglavnom se oslanjaju na francusku školu povijesne demografije, ali, iako je deklarativno priznaju, u praksi se malo služe metodom rekonstitucije obitelji ili, bolje rečeno, genealoškom metodom. Za razliku od istraživača tradicijskog, povijesno-ekonomskog i dokumentarističkog pristupa, kojima je povijest stanovništva uzgredna tema, istraživačima demografskog smjera povijest stanovništva je u fokusu. Oni ne donose samo serije rođenih, vjenčanih i umrlih (poput dokumentarista), već interpretiraju te podatke, izučavaju trendove i mijene. Ako bismo im tražili slabe točke, onda su to: preveliko pouzdanje u matične knjige kao izvor (nedovoljna kritika tih izvora) i nadmoć kvantitativne analize nad kvalitativnom. Demografski smjer iznjedrio je i najznačajnije sinteze o stanovništvu: one nastaju u krilu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (Vladimir Stipetić, Alica Wertheimer Baletić, Jakov Gelo), odražavajući vrlo tanahnu liniju između demografije i povijesne demografije. Socijalnoantropološki smjer u povijesnoj demografiji javlja se u devedesetim godinama 20. stoljeća. Taj smjer prihvaća demografski pristup, ali ne kao cilj već kao sredstvo, kao istraživačku metodu. Krug interesa proširuje prema analizi temeljne stanice društva - obitelji, odnosno prema povijesti svakodnevnice kao jednako važnom čimbeniku “ stvaranja povijesti” . Slično kao i antropolozi u prirodnim znanostima, i socijalni antropolozi pokušavaju mikroskopski iščitavati povijest iz naoko nebitnih detalja koji, međutim, promatrani kao sustav, pružaju sjajne spoznajne mogućnosti. U fokusu tih istraživanja nije obitelj kao jedinka (kao u genealogiji), već obitelj kao dio sustava ; svrha istraživanja svakodnevnice ne iscrpljuje se u deskripiciji, već u mikroskopskom uočavanju kompleksnosti društvene zbilje. Socijalnoantropološki smjer tako pomiče objekt povijesnodemografskih istraživanja prema strukturama stanovništva, prihvaćajući genealošku metodu (ili metodu rekonstitucije obitelji), pomoću koje stvara uzorke, zapravo popise stanovništva za ona razdoblja za koja takvi popisi nisu bili provedeni ili nisu ostali sačuvani. Time praktično rekonstruira stanovništvo u prošlosti i na temelju takve rekonstrukcije pokušava iščitati demografsku sliku i objasniti background. Taj smjer, na neki način, objedinjuje teme tradicijskog i povijesno-ekonomskog smjera s metodama demografskog i genealoškog smjera, a metodološki je najbliži antropološkom pristupu. Mireći povijesna i povijesnodemografska istraživanja, istraživači tog usmjerenja podjednako dolaze iz povijesne struke (Miroslav Bertoša, Zdenka Janeković-Römer) ili iz specijalističkih disciplina, etnologije (Jasna Čapo-Žmegač) ili povijesne demografije (Nenad Vekarić). *** Od pojedinačnih, izoliranih radova prije I. svjetskog rata, povijesna je demografija u Hrvatskoj stasala i u posljednjih 25 godina pretvorila u disciplinu na kojoj su radile desetine istraživača, davajući svoj doprinos novim spoznajma o stanovništvu Hrvatske. 1) Najveći proboj načinjen je u pogledu dinamike razvoja stanovništva na teritoriju Hrvatske. Broj stanovnika najeksploatiraniji je demografski pokazatelj, kojem su pažnju posvetili istraživači svih profila. Korenčićevom knjigom problem broja stanovnika riješen je i na makro i na mikro razini za razdoblje od 1857. godine nadalje, a Gelove procjene po povijesnim područjima rješavaju pitanje brojnosti stanovništva u današnjim granicama sve od 1780. godine. Za ranija razdoblja publicirani su mnogobrojni parcijalni podaci. Gotovo za svako naselje u Hrvatskoj izvučeni su iz arhivske prašine podaci o broju stanovnika, bilo da se temelje na nekim službenim statistikama, vizitacijama ili drugim vrelima. Najteži posao, međutim, tek predstoji: sintetizirati te podatke i procijeniti broj stanovnika Hrvatske u današnjim granicama za razna razdoblja prije 1780. godine. Prvi pokušaji već su napravljeni Krivošićevom i Gelinom procjenom broja stanovnika 1700., odnosno Stipetićevom 1500. godine. Valorizacijom tih procjena, kao i donošenjem novih, vjerojatno bi povijesna znanost lakše mogla spoznati mnogobrojne procese koji su se na ovom prostoru događali, utvrditi njihovu snagu i intenzitet. 2) Dok je broj stanovnika temeljni indikator, važan za predodžbu povijesnih događanja, broj kuća nema takvu važnost u sadržajnom smislu. Taj je broj varijabilan i ovisi o mnogim činiocima: o vremenskom razdoblju, gospodarskoj orijentaciji, tipu naselja, strukturi obitelji, načinu gradnje itd. No, metodološko značenje tog pokazatelja je golemo. Znamo li broj kuća i baratamo li pouzdanim koeficijentom broja ukućana, možemo utvrditi broj stanovnika. Mnogobrojni podaci o broju kuća i ne tako brojni, ali posebno važni, podaci o broju ukućana, publicirani u mnogim radovima istraživača svih profila, prestat će biti gole činjenice važne za lokalnu povijest tek kad bude napravljen “ katalog” tih informacija. Sintetizirane, te informacije progovorit će punim jezikom i omogućiti prilično pouzdane procjene broja stanovnika i na mikro razini (gdje podaci nisu sačuvani), a pogotovo na makro razini. Dakako, uz veliki oprez i pažljivo utemeljene analogije, uvažavajući činjenicu da je broj ukućana varijabilan, posebno u odnosu na predznak društvene situacije (razdoblja nade i razdoblja beznađa). 3) Bolesti i gladi od iznimnog su značenja na demografska kretanja. Stoga su ti pokazatelji privukli pažnju povijesnih demografa, a iz drugih razloga i povjesničara medicine. O tome ima dosta podataka u arhivskim vrelima, dosta je toga i publicirano pogotovo na lokalnoj razini. Nedostaje “ katalog” na razini Hrvatske, koji bi pomogao u ispunjavanju praznina za područja gdje podataka nema i koji bi omogućio dodatnu sigurnost u procjenama broja stanovnika. Istraživanje broja žrtava u ratnim zbivanjima bila je jedna od, u javnosti najeksponiranijih demografskih tema, ali iz političkih a ne istraživačkih razloga. I dok pitanje žrtava i demografskih gubitaka u II. svjetskom ratu gotovo da već možemo smatrati iscrpljenom temom (Žerjavićevi rezultati mogu se korigirati tek u detaljima), žrtve prijašnjih velikih ratnih sukoba na ovom prostoru vrlo su slabo istražene. 4) Analize prirodnog kretanja stanovništva u prošlosti nemaju takvo značenje kao istovrsne analize u sadašnjosti. Analize prirodnog kretanja u prošlosti nose u sebi bar dva frustrirajuća elementa: a) istraživački - proračuni se mogu činiti tek s uspostavom matičnih knjiga, a kvaliteta matičnih knjiga sve do 19. stoljeća nije takva da bi omogućavala posve precizne izračune i b) sadržajni - analize sadašnjeg stanja bitne su za vođenje mudre populacijske politike. Iako će političari najčešće smetnuti s uma taj pokazatelj, barem postoji mogućnost da ga uvaže. Međutim, što idemo dublje u prošlost, putem prirodnog kretanja stanovništva ne možemo analizirati populacijsku politiku niti uočiti bitnu vezu između događanja i odluke (osim u ekstremnim situacijama enormnog mortaliteta). Stoga su analize prirodnog kretanja zanimljivije kao posredni pokazatelj drugih pojava koje se odvijaju u stanovništvu: za uočavanje mogućih tranzicijskih procesa u prošlosti, za uočavanje obiteljskih običaja, korelacije gospodarskih zbivanja i obiteljske strukture, za uočavanje kontrole rađanja, za utvrđivanje razine zdravstvenih i higijenskih prilika i sl. Tako će važnije od osnovnih podataka o stopi nataliteta i mortaliteta biti analize mjesečne distribucije rođenih, umrlih, vjenčanih, utvrđivanje tempa rađanja, ženidbene dobi, utjecaja smrti roditelja na ženidbu, dobi umiranja, uzroka smrti itd. Drugim riječima: analize prirodnog kretanja stanovništva dat će bolje rezultate za dubinsko uočavanje procesa u stanovništvu nego što će pomoći povijesnoj znanosti u istraživanju temeljnih društvenih procesa. Istraživanja prirodnog kretanja stanovništva u Hrvatskoj prilično su, posebno u posljednjih dvadesetak godina, odmakla. Na nivou Hrvatske, utvrđene su stope od 1780. godine nadalje i objašnjen proces demografske tranzicije. Na mikrorazini, za nemali broj područja, izvučene su na temelju matičnih knjiga, serije rođenih, vjenčanih i umrlih, ponekad bez komentara, ali nerijetko i uz analize mjesečne distribucije, dobi, uzroka smrti i drugih pokazatelja. U diskusiju su se uključili i etnolozi, koji mnogim od tih pokazatelja pronalaze kontekst. 5) Dok su analize prirodnog kretanja stanovništva manje zanimljive povijesnoj znanosti, a više drugim povijesnim disciplinama, analize raznih struktura stanovništva zanimljive su svima. To je, rekli bismo, najplemenitiji istraživački resurs povijesne demografije. Važnost poznavanja struktura nagnala je povjesničare da i prije egzaktnijih povijesnodemografskih istraživanja njima posvete pažnju. Oni su se najčešće ograničili na sadržajnu analizu bez kvantifikacije i na one strukture koje su za povijesnu znanost najzanimljivije: na statusne strukture (s posebnim težištem na povlaštenim skupinama), na strukture po zanimanju (posebno u gradskim naseljima), na vjersku i nacionalnu strukturu (doduše, uz kvantifikacije, jer je riječ o već statistički pokrivenom razdoblju od 19. stoljeća nadalje), kao i na neke istraživački zanimljive teme obiteljskih struktura (primjerice zadruge). Uključivanjem povijesne demografije sve se više proučavaju i druge strukture stanovništva: dobna i spolna struktura, obiteljska struktura i druge, a i one već nabrojene dobivaju svoj egzaktni element. U ovom segmentu povijesna demografija svojim metodama može biti jako korisna: ponajprije stvaranjem statističkih uzoraka i prilagođavanjem povijesnih izvora takvim analizama. 6) Suprotnost između statičnog seoskog stanovništva, koje je sve do novijeg doba u Hrvatskoj činilo preko 80% stanovništva, i nužnosti micanja u turbulentnim vremenima traumatski je činilac koji istraživanja migracija čini posebno zanimljivim: od utvrđivanja migracijskih pravaca, njihova intenziteta, do adaptacije i integracije migranata u novoj sredini. Istraživanje migracija omiljena je tema hrvatskih istraživača, a bogatstvo analiza i stupanj njihove egzaktnosti kako idemo u prošlost opada. Ovovjekovne migracije dobro su istražene (posebno ona poslije II. svjetskog rata), o iseljeništvu u prekooceanske zemlje ogromna je bibliografija no, kako se primičemo srednjem vijeku, sve je manje egzaktnosti - o migracijama u vrijeme turske ekspanzije već se govori o grubim procjenama, bez povijesnodemografske analize, a o vremenu dolaska Slavena tek je u posljednje vrijeme prevladala teza o kontinuitetu a ne diskontinuitetu, a bilo kakva kvantifikacija na temelju dosad dostupnih izvora ne bi pošla dalje od pukog nagađanja. Uz istraživanje najjačih migracijskih valova, najčešće povezanih s ratnim zbivanjima ili velikim ekonomskim krizama, dosta veliku pažnju istraživača privukla su i gotovo neprimjetna, spontana, najčešće ekonomskim razlozima uvjetovana kretanja stanovništva, pa su tako nastale brojne mikrolokalne studije o vezama između pojedinih mjesta i gradova, tuzemnih i inozemnih. Stvoreni su, dakle, dobri temelji za daljnji razvoj povijesne demografije u Hrvatskoj: postoji vrhunski udžbenik iz demografije (Wertheimer-Baletić), sjajni Korenčićev priručnik o stanovništvu i naseljima Hrvatske s osnovnim demografskim pokazateljima od 1857. godine nadalje. Imamo Gelovu sintezu osnovnih demografskih pokazatelja od 1780. godine nadalje. Imamo niz važnih priručnika (Leksik prezimena, Leksik migracijskog nazivlja, nekoliko grbovnika) i objavljenih važnih povijesnodemografskih izvora (Adamček, Mažuran, Erceg, turski defteri i dr.). Imamo veliki broj mikrostudija, problematskih (o demografskoj tranziciji, o zadrugama, o robovima, o pojedinim nacionalnim i vjerskim skupinama, o žrtvama rata itd.) ili po teritorijalnom ključu (gotovo za svako naselje u Hrvatskoj). Veliki posao je napravljen, ali veliki posao i slijedi. Daljnji razvoj povijesne demografije, smatramo, trebao bi imati sljedeće korake: 1) Stvaranje novih povijesnodemografskih priručnika 2) Kritička analiza izvora 3) Razvoj metodologije 4) Nastavak regionalnih istraživanja do novih sinteza 5) Institucionalizacija Ad 1) Daljnji iskorak povijesne demografije bit će moguć stvaranjem nekoliko bitnih priručnika koji neće samo uštedjeti istraživačku energiju mnogih, nego i omogućiti kvalitetene komparativne analize. Bilo bi vrlo korisno načiniti “ kataloge” osnovnih demografskih pokazatelja (broj stanovnika, broj kuća, broj ukućana), objediniti na jednom mjestu osnovne podatke iz matičnih knjiga (natalitet, mortalitet, nupcijalitet), načiniti “ kataloge” gladi i epidemija. Za mnogobrojna istraživanja (od povijesnodemografskih do onomastičkih) bilo bi korisno ponoviti projekt Leksika prezimena (koji je rađen na temelju popisa iz 1948. godine) na nekom od novijih popisa stanovništva. Dobro bi došao i “ povijesni” leksik prezimena. Hrvatskoj nedostaje i priručnik o metodama povijesne demografije, možda i prijevod nekog temeljnog povijesnodemografskog djela iz najjačih francuskih ili engleskih škola povijesne demografije. Ad 2) Preveliko pouzdanje u vrela od samih je početaka obilježje povijesnodemografskih istraživanja u Hrvatskoj . Prvi korak naprijed bilo je postepeno napuštanje tradicijskog pristupa, kojim je arhivskim vrelima dana prednost u odnosu na usmenu historiju. No, čak i istraživači demografskoga smjera, koji su sistematski proučavali matične knjige, nisu dovoljno obratili pažnju na nedostatke tih izvora. A matične knjige kriju mnoge zamke, čak i kada na prvi pogled izgledaju da su potpune. Obrađujući stanovništvo poluotoka Pelješca, Vekarić je putem genealoške analize utvrdio da su matične knjige nepotpune i da su česti slučajevi izostavljanja rođenja i smrti. “ Umrla se dojenčad neredovito bilježi, a ako je dijete umrlo prije krštenja nerijetko se izostavlja i u knjizi rođenih (krštenih).” Zbog toga on previše ne vjeruje stopama nataliteta i mortaliteta koje se dobivaju putem matičnih knjiga, “ osobito zato što pri promatranju mikroregija i najmanja nepreciznost bitno utječe na rezultat.” Korak dalje pošao je Mladen Andreis, pokušavajući izračunati odstupanje od stvarnosti podataka iz matičnih knjiga. Obrađujući stanovništvo Velog i Malog Drvenika i Vinišća, Andreis je vrlo kritičan prema izvorima koje koristi: “ Iako u vrijeme kontinuiranog vođenja nema vidljivih višemjesečnih razdoblja bez upisa, u pojedinim razdobljima sva djeca zasigurno nisu upisana u knjige. Tako se nakon posljednjeg upisa krštenja u knjizi krštenih od 1867. do 1900. nalazi naknadno upisano 40 osoba rođenih u razdoblju od god. 1860. do god. 1873. Podaci o djeci koja nisu upisana u matice krštenih dobiveni su na temelju matica vjenčanih i umrlih, te je za razdoblje od 1826. do 1850. utvrđeno da nedostaje najmanje 35 osoba (oko 4% od 844 upisanih), a u razdoblju 1851.-1875. najmanje 30 osoba (manje od 3% od 1129 upisanih). Stoga se može pretpostaviti da je točnost podataka o natalitetu tijekom 18. stoljeća oko 90-95%, a tijekom 19. stoljeća povećava se na oko 94% do 98%, ” zaključuje Andreis. I kod računanja mortaliteta Andreis izražava skepsu prema tako dobivenim podacima, temeljeći to na analizi preciznosti podataka koju je izvršio na primjeru otoka Šolte. Tako, primjerice, “ nakon identifikacije osoba koje su u razdoblju 1801.-1825. umrli u dobi starijoj od 80 godina utvrđeno je da za 33 osobe ukupna pogreška u životnoj dobi iznosi 291 godinu, odnosno 8, 8 godina po osobi” . Stoga je, zaključuje Andreis “ genealoška analiza stacionarnog stanovništva nezaobilazna metoda za preciznu analizu mortaliteta” . U svom radu o vlastelinstvu Cernik, Jasna Čapo upozorila je na problem interpretacije kvantitativnih povijesnih izvora. “ Svaki je popisivač - župnik, sudac, skupljač poreza - mogao imati vlastito kognitivno ustrojstvo, dotično poimanje grupe ljudi kojoj je pripadao...” Stoga “ predmet istraživanja nije samo sadržaj popisa (popis kućanstava) nego su to i pretpostavke na čijim je temeljima popis nastao. Poznavanje tih pretpostavki preduvjet je stoga proučavanju popisa kućanstava. Uzmemo li da svaki dokument odražava izvjesni klasifikatorni sustav kućanstva, tad, uspoređujući dokumente različite provenijencije, možemo proučiti razlike između klasifikatornih sustava skupina koje su ih sastavile. Također, istraživač može proučavati u kojoj su mjeri popisi kućanstava sukladni pučkome poimanju, uz uvjet da do njega može doprijeti kroz različite povijesne podatke što su mu dostupni.” “ Kontekstualizacija implicira društveno-povijesno i etnografsko istraživanje” , zaključuje Jasna Čapo, a mi bismo suštinu njezina zaključka proširili i na smisao povijesne demografije kao znanstvene discipline. Interes povijesne demografije nipošto se ne smije suziti na kvantitativnu analizu demografskih pokazatelja, već naprotiv, treba uključiti sve druge moguće metode, etnografske, lingvističke, povijesne i ine. Tek tada možemo spoznati stvarno pulsiranje stanovništva i kvalitetno rekonstruirati njegovu povijest. Ad 3) Činjenice o stanovništvu mogu u vrelima biti eksplicitno naznačene. Tada istraživaču preostaje jedino da ocjeni vjerodostojnost izvora, i može započeti s demografskom analizom. Stupanj istraženosti nekog demografskog pokazatelja proporcionalan je lakoći prikupljanja osnovnih činjenica o stanovništvu. Stoga je razdoblje pokriveno statistikama bolje istraženo od “ predstatističkog” razdoblja, a demografski pokazatelji, koji će se po prirodi stvari češće u gotovom obliku javiti u samim vrelima (broj kuća, broj stanovnika, omjer spolova itd.), češće će biti predmetom komentara od činjenica u stanovništvu koje na temelju izvora treba tek izračunati (primjerice natalitet, mortalitet, mjesečne distribucije, tempo poroda, itd.). Što idemo dublje u povijest sve je manje eksplicitnih činjenica. Preostaje nam da dostupne informacije pokušamo povezati na način da posredno saznamo bitne činjenice o stanovništvu. Temeljni cilj povijesne demografije upravo je taj da pripremi činjenice o stanovništvu koje u vrelima nisu eksplicitno navedene. Tek tada povijesna demografija postaje korisna drugim znanstvenim disciplinama, jer ubacuje “ u igru” nove činjenice do kojih druge discipline ne mogu doći i time im proširuje saznanja o stanovništvu, što će potom u drugim disciplinama biti interpretirano u skladu sa znanstvenim interesima i potrebama tih disciplina. Da bi se taj cilj mogao ostvariti potrebno je razviti specifične metodološke postupke. Prvu razinu činili bi metodološki postupci ocjene validnosti postojećih vrela i uklanjanje njihovih nedostataka. Andreisov način izračunavanja validnosti matičnih knjiga već smo spomenuli. Drugi primjer daju nam Eugen A. Hammel i Kenneth W. Wachter, koji su na slavonskom popisu stanovništva iz 1698. godine primijenili metodu mikrosimulacije i, uklanjanjem nedostataka popisa, omogućili realnu procjenu. Drugu razinu čine metodološki postupci koji postojeći izvor, nepodoban za demografske analize, putem drugih vrela čine podobnim za takve analize. Tako, primjerice, stara Stanja duša (prije 19. stoljeća), koja sadrže poimenični popis ukućana u nekom selu, možemo upotpuniti s podacima iz matičnih knjiga (datum rođenja, vjenčanja, smrti, mjesto rođenja, zanimanje) i tako dobiti pravi popis, koji onda može biti predmetom demografske analize. Ovaj je postupak, primjenom genealoške metode, višestruko korišten u povijesnodemografskim istraživanjima u Dubrovniku. Moguće je ići i korak dalje, pa bez uporišta u popisu, samo na temelju genealoške analize, stvoriti popis, ali tada je veći rizik da neće biti obuhvaćeno cijelo stanovništvo (posebno doseljenici i služinčad, koji nerijetko izmiču iz matičnih knjiga ili im je nemoguće utvrditi trenutak kad su se pojavili u naselju). No, i tada stoje na raspolaganju brojne druge mogućnosti kao što su, na primjer, kućedomaćini Stona 1673/4. godine (kada je proveden popis stanovništva Dubrovačke Republike, ali nije obuhvatio Ston) rekonstruirani na temelju sudskih knjiga stonske kancelarije. Na raspolaganju stoje i brojni drugi metodološki postupci, od interpolacije do ekstrapolacije, pa i najobičnije analogije. Obilježja dostupnih izvora traže kreativnost istraživača u traženju pravog rješenja. Mnoga vrela kriju u sebi odgovore na značajna pitanja o stanovništvu, ali ih treba “ pripremiti” za analizu. Sjajan primjer za to su popisi domaćina na području Dubrovačkog primorja nastali u razdoblju 16. i prve polovice 17. stoljeća, kada je posebna komisija obilazila teren i sjekla lozu zasađenu iznad propisane kvote. Na prvi pogled nezanimljivo vrelo, koje sadrži isključivo imena i patronimske oznake, uz primjenu genealoške metode, analize osobnih imena, analize zemljopisnog rasporeda kuća i kmetskih kompleksa, te uz pomoć drugih vrela, progovorilo je “ punim glasom” : na temelju tog izvora mogli su se vršiti proračuni broja stanovnika za čitavo područje Dubrovačke Republike, a genealoške analize tamošnjih rodova pomaknute su i do 200 godina prije prvog spomena prezimena u arhivskim vrelima. Treću razinu čini utvrđivanje bitnih parametara. U tom se segmentu kriju velike mogućnosti povijesne demografije, zasad kod nas vrlo skromno korištene. Najčešće korišten parametar je faktor s kojim treba množiti broj kuća (ili dimova ili domaćinstava) da bi se dobio broj stanovnika. Taj parametar ovisi o mnogim činiocima, a da bi se pravilno primijenio nužno je imati veliki broj uzoraka. U protivnom, greška može biti vrlo velika. Razni proračuni mogu se činiti na temelju urbane površine, omjera broja pojedinih obrtnika i broja stanovnika, zatim potrošnje određenih namirnica i sl. Četvrtu razinu čini lociranje činilaca koji utječu na demografske trendove i utvrđivanje korelacija: od klimatskih, zdravstveno-higijenskih, prehrambenih (obilje i nestašica hrane, glad), gospodarskih, kriminogenih do obiteljskih, tradicijskih i drugih činilaca. Takve analize bitno poboljšavaju povijesnodemografsku interpretaciju, omogućavaju kontekstualiziranje kvantitativnih pokazatelja, poniranje u suštinu procesa koji se odvijaju u stanovništvu. Ili, kako će kazati Miroslav Bertoša: “ Polazeći od činjenice (koju valja uvijek ponovno isticati) da je povijesna stvarnost “ veoma kompleksno područje istraživanja” , povjesničar je suočen da pojave iz prošlosti “ proučava multidisciplinarno: kao klimatski, ekonomski, demografski, zdravstveni... problem, kao dio povijesti mentaliteta, povijesti straha, gladi i očaja. Urod na poljima i hrana na trpezi, golo održanje života u krajnjoj liniji, nisu zavisili jedino od truda radnih ruku već i od niza okolnosti koje su izmicale moći tadašnjih ljudi ; njih historičar mora individualizirati, analizirati i povezati u cjelinu.” Naša povijesna demografija siromašna je u primjeni sofisticiranijih metoda. Te su metode u pravilu naporne, potrebna je velika priprema da bi bile uspješne i stoga se mali broj istraživača na njih odlučuje. Još uvijek nije dovoljno uočen domašaj tih metoda, dijelom možda i zato što još uvijek nemamo prevedeno nijedno povijesnodemografsko djelo iz zemalja u kojima su te metode uznapredovale (Francuska, Engleska). Razrada i primjena tih metoda, te stvaranje što većeg broja raznih uzoraka i izračunatih parametara, trebali bi biti jedan od bitnih smjerova hrvatske povijesne demografije u budućnosti. Ad 4) Iako već i dosad provedena istraživanja nude mogućnosti za izradu sinteze o stanovništvu Hrvatske (uostalom, jednu takvu uspješnu sintezu već je učinio Jakov Gelo), prave mogućnosti bit će na raspolaganju tek kada cijela Hrvatska bude obuhvaćena kvalitetnim regionalnim istraživanjima. U ovom trenutku postoje područja koja su jako dobro obrađena (Istra, Dubrovnik, Zagreb, Podravina), ali i ona koja tek očekuju pravu povijesnodemografsku analizu (veći dijelovi Slavonije, kontinentalni dijelovi Hrvatske i Dalmacije) Bilo bi vrlo značajno objediniti genealoška istraživanja pojedinih područja u jedinstvenu bazu podataka jer bi se na taj način dobila nova kvaliteta, pogotovo u nestacionarnim kontingentima stanovništva. Matične knjige, naime, pored stacionarnog, sadrže i brojne upise privremenih žitelja, koji se u izračunima javljaju kao višak, a u mjestu stalnog prebivališta kao manjak. Ovakva genealoška baza podataka bila bi za povijesne demografe od neprocjenjive važnosti, a koristila bi i mnogim drugim znanstvenim disciplinama. Ad 5) Povijesnodemografska istraživanja u Hrvatskoj odvijala su se najčešće spontano, iz više istraživačkih jezgri. Iako je nedostatak koordinacije, odnosno zajedničke diskusije o metodološkim obrascima vjerojatno rasuo određnu energiju svakog istraživača, to se u počecima razvoja ove discipline u Hrvatskoj ni u kom slučaju nije pokazalo kao nedostatak. Naime, postojanje standarda, čvrstih metodoloških obrazaca, doista može uštedjeti vrijeme, ali guši kreativnost istraživača koja je, pri odabiru metode, nužno potrebna u specifičnim hrvatskim prilikama, gdje čak i na mikroplanu postoje velike razlike u raspoloživim izvorima i njihovim obilježjima. Stoga je nedostatak takve koordinacije u izvjesnom smislu bila i prednost koja je rezultirala stvaranjem raznovrsnih metoda, ali i nesputavanjem u izboru tema i problema kojima će se istraživač baviti. Tako se među istraživačima razvilo nekoliko smjerova, ovisno o metodi, temi i teritoriju. No, veliki proboj povijesne demografije u Hrvatskoj u posljednjih četvrt stoljeća kao daljnji korak koji će pridonijeti kvaliteti tih istraživanja nameće potrebu veće koordinacije među istraživačima. Treba se, bar donekle, usuglasiti oko metodologije, uvesti određene standarde, unificirati određene postupke. To bi trebalo ostvariti primjenom nekoliko koraka: edukacijskih - uspostavljanjem katedre za povijesnu demografiju, koordinacijskih - organizacijom skupova povijesnih demografa s metodološkim temama, izdavačkih - utemeljenjem časopisa za povijesnu demografiju, i institucionalizacijskih - bilo razvijanjem postojećih skromnih institucionalnih okvira (primjerice Odbor za demografiju pri HAZU) ili stvaranjem novih (udruženje povijesnih demografa).

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
0101109

Profili:

Avatar Url Vladimir Stipetić (autor)

Avatar Url Nenad Vekarić (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Stipetić, Vladimir; Vekarić, Nenad
Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb-Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2004 (monografija)
Stipetić, V. & Vekarić, N. (2004) Povijesna demografija Hrvatske. Zagreb-Dubrovnik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
@book{book, year = {2004}, pages = {372}, keywords = {Historical demography, population, records}, isbn = {953-154-605-3}, title = {Historical Demography in Croatia}, keyword = {Historical demography, population, records}, publisher = {Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku}, publisherplace = {Zagreb-Dubrovnik} }