hrvatski

Glagoljske tiskane knjige

U povijesti glagoljskoga tiskarstva XVII. i XVIII. stoljeće označena su kao "rimsko", "rusko" razdoblje, kao razdoblje "u kojem su glagoljaši dobili knjige, a izgubili jezik". Tada su knjige izlazile u Rimu i glagoljaši su dobili najviše liturgijskih i crkvenih knjiga: tri misala, tri brevijara, dijelove misala i brevijara, više abecedarija i prijevode djela Roberta Bellarmina "Dottrina cristiana breve" i Juana A. Polanca "Directorium sacerdotum et poenitentium". U glagoljskim liturgijskim knjigama iz toga razdoblja provedene su promjene: a) u tekstu (usklađene su s posttridentinskim reformiranim, tipiziranim latinskim liturgijskim knjigama), b) u grafičkom sustavu (uvođenjem novih grafema po uzoru na ćirilski grafički sustav istočnoslavenskih gramatika crkvenoslavenskoga jezika), ali najveće su se promjene dogodile c) u jeziku. Od 1648. godine izvorni hrvatski crkvenoslavenski jezik, na kojem su pisane i u najstarijem razdoblju tiskane glagoljske liturgijske knjige, preoblikovan je prema pravopisnim i gramatičkim normama istočnoslavenskih gramatika crkvenoslavenskoga jezika, ponajprije prema normama dviju značajnih - Lavrentija Zizanija: "Grammatika slovenska" (1596) i "Grammatiki slovénskija právilnoe sýntagma" Meletija Smotrickoga (1619). Zato se odnedavno - od recentnih istraživanja Vande Babič - govori o "istočnoslavenizaciji" umjesto o "rusifikaciji" hrvatskih glagoljskih liturgijskih tekstova u XVII. i XVIII. stoljeću. Time se preciznije označava ono što se u jeziku stvarno dogodilo nametanjem shvaćanja o jednom (jedinstvenom) crkvenoslavenskom jeziku za sve Slavene.

glagoljsko tiskarstvo, istočnoslavenizacija, misal, brevijar, Roberto Bellarmino, Juan A. Polanco

nije evidentirano