hrvatski

Božidar Kunc u hrvatskoj glazbenoj historiografiji

Odnos hrvatske glazbene historiografije prema Božidaru Kuncu kao skladatelju, pijanistu i glazbenom pedagogu prati se u članku od 1942. godine, kad se ime B. Kunca prvi put javlja u radnjama historiografskog tipa, premda još nikakve povijesne distance prema životu i postignućima tada jedva četrdesetgodišnjeg Kunca nije moglo biti. 1942. godine Kunc nije samo inauguriran u povijesne sinteze Josipa Andreisa i Božidara Širole, već je tada objavljena i prva analitička studija o njegovim glasovirskim skladbama, autor koje je opet Andreis. Glasovirske skladbe našle su se u fokusu autorova interesa jer su paradigmatične za svekoliki &laquo ; Kuncov umjetnički profil&raquo ; . Taj je tekst naznačio temeljna obilježja Kuncova opusa, koja su se već tada mogla uočiti, pa ga je moguće držati ishodišnom točkom budućih istraživanja. Ističe se Kuncov osebujan skladateljski stil, ali i bliskost s impresionističkim glazbenim izričajem, što ostaje temeljnom ocjenom i u kasnijim glazbeno-povijesnim sintezama (J. Andreis, Hubert Pettan, Lovro Županović, Stanislav Tuksar). Andreis je upozorio i na specifičan odnos prema folkloru, čime se dosad intenzivnije pozabavila samo G. Doliner na primjeru Kuncova Koncerta za violinu i orkestar u b-molu (1990.). Osamdesetih godina prošloga stoljeća, nakon objavljivanja popisa skladbi B. Kunca, što ga je objavila Koraljka Kos, evidentno je porasao muzikološki interes za taj opus. Uz glasovirski, koji je i tada plijenio pozornost, K. Kos je prva težište muzikološkog interesa pomaknula na vokalnu liriku. Sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća Zdenka Weber je, uz glasovirske skladbe, obradila i orkestralnu skladbu Idila, a na samom kraju prošloga stoljeća nizu Kuncovih djela koja se s pravom pokušavaju revitalizirati pridružena je i Sonata za violončelo i klavir op. 5, koju su priredili Marija i Petar Bergamo, uz pogovor M. Bergamo. Kuncova pijanistička djelatnost, koja je bila bogata i zapažena, te njegov korepetitorski rad, koji je obilježio cijeli njegov radni vijek, spominju se u okviru kratkih biografija, gdjekad uz nešto određeniji opis toga pijanizma i naglašavanje njegova prinosa u recepciji Debussyjeve glazbe u Hrvatskoj (J. Andreis, Truda Reich, Z. Weber). Njegov glazbeno pedagoški angažman nije posebno uočavan i istican, osim na razini enciklopedijske informacije, a još nema ni temeljitog Kuncova životopisa.

Božidar Kunc; glazbena historiografija

nije evidentirano