Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 160747

Međunarodnopravna zaštita morskog okoliša


Seršić, Maja
Međunarodnopravna zaštita morskog okoliša, Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2003 (monografija)


CROSBI ID: 160747 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca

Naslov
Međunarodnopravna zaštita morskog okoliša
(International Legal Protection of the Marine Environment)

Autori
Seršić, Maja

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Grad
Zagreb

Godina
2003

Stranica
247

ISBN
953-6714-44-2

Ključne riječi
međunarodno pravo ; zaštita okoliša ; morski okoliš
(international law ; protection of the environment ; marine environmet)

Sažetak
Analizu međunarodnopravnog režima zaštite i očuvanja morskog okoliša autorica započinje uvodnim razmatranjem o novim pravnim tehnikama i metodama stvaranja i provođenja međunarodnog prava koji su se, zbog potrebe djelotvornog, ali fleksibilnog pristupa, razvili na području međunarodnog prava okoliša. Tako ističe važnost koju u pravu okoliša ima nova kategorija međunarodnih ugovora, tzv. okvirni međunarodni ugovori, i utjecaj tzv. soft lawa na razvoj tog dijela međunarodnog prava - pitanje koje još detaljnije razrađuje u 2. poglavlju. Nadalje pojašnjava da se rad prvenstveno bavi zaštitom i očuvanjem morskog okoliša od onečišćenja, a ne i očuvanjem živih bogatstava mora, barem ne izravno. No, ipak naglašava da je problematika zaštite morskog okoliša od onečišćenja usko vezana uz očuvanje živih bogatstava mora jer je baš onečišćenje morskog okoliša najveća prijetnja životu u moru. Drugo poglavlje s naslovom Od Stockholma do Rio de Janeira - razvoj međunarodnopravnih pravila o zaštiti i očuvanju morskog okoliša daje pregled najvažnijih trendova u domeni međunarodnopravne zaštite morskog okoliša od sedamedesetih godina prošlog stoljeća do danas, uvijek ih promatrajući u kontekstu međunarodnog prava okoliša uopće. Kao najvažniji pravni dokument nakon Stockholmske konferencije o čovjekovu okolišu (1972.), a koji sadrži pravna pravila o zaštiti morskog okoliša, autorica izdvaja Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982., tj. njezin XII. dio. Daljnji razvoj prava zaštite morskog okoliša zadan je Agendom 21 s Konferencije o okolišu i razvitku u Rio de Janeiru (1992.), koja se u svom 17. poglavlju posebno bavi zaštitom oceana, mora i obalnih područja, uz naglasak da odredbe Konvencije o pravu mora predstavljaju pravni okvir za aktivnosti predviđene u tom strateškom dokumentu. U trećem poglavlju, Temeljna načela zaštite i očuvanja morskog okoliša, autorica obrađuje četiri načela zaštite i očuvanja okoliša o kojima se u recentnoj međunarodnopravnoj literaturi i praksi mnogo raspravlja: načelo prevencije, načelo opreza, načelo "onečišćivač plaća" i načelo održivog razvitka. Istražujući sadržaj tih načela, svoj interes prvenstveno usmjeruje na njihovu normativnu vrijednost. Autorica ovdje iznosi stajalište da je jedino načelo prevencije, koje je zapravo modernizirana verzija odavno priznatog načela zabrane prekogranične štete, dio općeg običajnog međunarodnog prava, dok ostala tri načela nemaju normativnu snagu izvan međunarodnih ugovora u kojima su ugrađena. Iako za načelo opreza (engl. precautionary principle) ističe da je ono od krucijalne važnosti za zaštitu i očuvanje okoliša, autorica mu ipak odriče običajnopravni značaj jer nalazi da se nije razvila potrebna ujednačena praksa država i nije stvoren prateći opinio iuris, a prvenstveno iz razloga što je ostalo nejasno u kojem trenutku bi to načelo trebalo doći do primjene. Četvrto poglavlje posvećeno je međunarodnim organizacijama i drugim tijelima koji svojom djelatnošću utječu na zaštitu i očuvanje morskog okoliša, tako npr. Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) i Međunarodna pomorska organizacija (IMO) u sustavu UN-a, ili Europska unija i Vijeće Europe na regionalnoj razini. To su ključni forumi za međunarodnu suradnju. U njihovu krilu države pregovoraju i dogovoraju ciljeve i strategiju zaštite okoliša, izrađuju se nacrti međunarodnih ugovora i drugih dokumenata, te se vrši nadzor nad provođenjem usvojenih pravnih pravila. U petom poglavlju, Globalni i regionalni pristup zaštiti i očuvanju morskog okoliša, autorica istražuje odnos i značaj dvaju pristupa zaštiti morskog okoliša. U prvom odjeljku ovog poglavlja identificirane su brojne prednosti regionalnog pristupa zbog kojih se na području zaštite okoliša općenito, a napose i u zaštiti morskog okoliša, ta razina međudržavne suradnje pokazala kao najpogodnija i najdjelotvornija. Unatoč tome ne treba izgubiti iz vida da se neki problemi zaštite morskog okoliša ne mogu efikasno riješiti na regionalnoj razini. To se primjerice odnosi na neke izvore onečišćenja, kao što je kontrola onečišćenja s brodova, gdje su potrebna globalno ujednačena pravila i standardi kako bi se, zbog mogućih različitih regionalnih zahtjeva, izbjegao negativan utjecaj na međunarodnu plovidbu. Stoga bi, kako naglašava autorica, regionalna razina trebala biti prijelazna razina regulacije između globalne i nacionale. U ovom se odjeljku nalazi i analiza odnosa između Konvencije o pravu mora, tj. njezinog XII. dijela koji sadrži općenita i temeljna pravila o zaštiti morskog okoliša na globalnoj razini, i regionalnih ugovornih uređenja, i to s obzirom na njihovu pravnu snagu i krug obvezanih stranaka. Nakon općenite analize globalnog i regionalnog pristupa zaštiti morskog okoliša, autorica se u drugom odjeljku petog poglavlja bavi pojedinim regionalnim režimima. Osim regionalnih inicijativa za zaštitu i očuvanje morskog okoliša pokrenutih u okviru Programa za regionalna mora UNEP-a, prikazane su i regionalne "okvirne" konvencije za Baltik, Sjeveroistočni Atlantik (uključujući Sjeverno more), Arktik i Antarktik. Posebna pozornost poklonjena je aktivnostima na zaštiti Sredozemnog mora, gdje je još 1974. netom osnovani UNEP započeo svoj Program za zaštitu regionalnih mora, a u tim naporima Hrvatska od prvog trenutka aktivno sudjeluje. Izlažući ovaj uspješni model zaštite morskog okoliša koji je kasnije primijenjen u još trinaest regija, autorica razlučuje Akcijski plan za zaštitu i razvitak Sredozemnog bazena (MAP) iz 1975., koji teži sveobuhvatnošću, ali je ipak deklaratornog i političkog karaktera, i Konvenciju o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja iz 1976. (tzv. Barcelonska konvencija) koja zajedno s protokolima predstavlja jedan od četiriju elemenata MAP-a te čini njegovu pravno obvezujuću komponentu, ali se ne odnosi na sve njegove aspekte. U šestom poglavlju, Izvori onečišćenja morskog okoliša, vidljivo je koliko je, unatoč težnji za cjelovitim pristupom zaštiti i očuvanju morskog okoliša i okoliša općenito, sektoralni pristup zapravo još uvijek značajan. Autorica polazi od općeprihvaćene podjele na pet glavnih izvora onečišćenja morskog okoliša - s brodova, potapanjem, s kopnenih izvora, od djelatnosti u podmorju i iz zraka ili putem zraka - te u posebnim odjeljcima analizira pravne režime specifične za svaki od tih izvora, osvrćući se pritom uvijek i na okvirne norme Konvencije o pravu mora. U odjeljku o suzbijanju onečišćenja s brodova, koje može biti pogonsko ili slučajno, prikazuje se razvoj međunarodnopravne regulacije tog izvora onečišćenja morskog okoliša, a posebno su obrađeni pravni režim stvoren Međunarodnom konvencijom o sprečavanju onečišćenja s brodova iz 1973., koja je izmijenjena Protokolom iz 1978. (poznata kao MARPOL konvencija), i odredbe Konvencije o pravu mora koje se odnose na nadležnost države zastave, obalne države i države luke u pogledu sprečavanja onečišćenja s brodova. Što se tiče onečišćenja potapanjem, značajnije međunarodne aktivnosti radi reguliranja ovog izvora onečišćenja započele su ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Odlučujući poticaj za to dala je Stockholmska konferencija što je rezultiralo usvajanjem jedne opće - Londonska konvencija o sprečavanju onečišćenja mora potapanjem otpadaka i drugih tvari iz 1972. - i niza regionalnih konvencija. Ti su međunarodni ugovori temeljito revidirani 1990-tih godina nakon Konferencije u Riju, pa se potapanje otpadaka i drugih tvari otada uređuje mnogo restriktivnije što je vidljivo i iz toga da se, na temelju novog pristupa zasnovanog na prevenciji i oprezu, umjesto tzv. "crnih" i "sivih" lista štetnih tvari koje se ne smiju potapati uvodi sustav tzv. obrnutih lista, tj. potapanje se sada, za razliku od ranijeg uređenja, načelno zabranjuje, a u priloženom popisu se nabrajaju tvari čije je potapanje ipak dopušteno. Iako je onečišćenje morskog okoliša s brodova često u žarištu pažnje šire javnosti, u stvari je upravo onečišćenje mora s kopnenih izvora najopasnije i najopsežnije. Međunarodnopravna regulacija ovog izvora onečišćenja karakterizirana je odsustvom obvezujućeg međunarodnog instrumenta na globalnoj razini. Zasada postoji samo ograničen broj regionalnih ugovora. No, usvajanjem Deklaracije i Globalnog programa akcije za zaštitu morskog okoliša od kopnenih djelatnosti 1995. u Washingtonu, koji doduše nemaju obvezujući karakter, učinjen je ipak značajan korak u pravcu sveobuhvatnije međunarodne regulacije kopnenih izvora onečišćenja. Onečišćenje od djelatnosti u podmorju vezano je prije svega uz istraživanje i iskorištavanje nafte i plina. Kao i onečišćenje s brodova, ono može biti posljedica uobičajenog pogona platformi i drugih naprava ili do njega može doći zbog nezgoda. Ni ovdje ne postoji globalni međunarodni ugovor, već samo nekoliko regionalnih ugovora. Iako onečišćenje iz zraka ili putem zraka najčešće u morski okoliš dospijeva s kopna, pa se katkad izjednačava s kopnenim izvorima onečišćenja, ono ipak može nastati i zbog aktivnosti na samom moru (npr. spaljivanje otpada na moru, ispuštanje štetnih tvari u zrak s brodova i sl.). Stoga autorica drži da se onečišćenje iz zraka ili putem zraka treba tretirati kao posebni izvor onečišćenja, što uostalom čini i Konvencija o pravu mora. Zasada ne postoji nijedan opći ili regionalni međunarodni ugovor koji bi bio isključivo posvećen ovom izvoru onečišćenja. Šesto poglavlje sadrži i odjeljak o posebno zaštićenim područjima gdje se vidi povezanost između suzbijanja onečišćenja morskog okoliša i očuvanja živih bogatstava mora. U prvom odjeljku sedmog poglavlja, Odgovornost za onečišćenje morskog okoliša, autorica razmatra međunarodnu odgovornost država, pokrivajući kako odgovornost za protupravna djela tako i pitanje postojanja odgovornosti bez protupravnosti, dakako, poglavito s obzirom na onečišćenje morskog okoliša. U tom sklopu daje i analizu rada Komisije za međunarodno pravo na materiji odgovornosti za štetne posljedice čina koji nisu zabranjeni međunarodnim pravom. Budući da u međunarodnom pravu ne postoji opće pravilo o odgovornosti država bez protupravnosti, a zasada ne postoji ni međunarodni ugovor koji bi sadržavao pravila o takvoj odgovornosti država za štete od onečišćenja, rješenja se nastoje iznači na području privatnog prava, tj. usmjeravanjem zahtjeva za nakandu štete izravno protiv privatnopravne osobe - onečišćivača. Dajući prednost ovakvom načinu rješavanja pitanja odgovornosti za štete od onečišćenja, države su sklopile niz konvencija o građanskopravnoj odgovornosti za štete od onečišćenja, kojima se oštećenicima olakšava traženje naknade izravno od odgovorne privatne osobe. Tim međunarodnim ugovorima, čiji broj konstantno raste, i rješenjima koja nude bavi se drugi odjeljak sedmog poglavlja. Tu su opisani i postojeći međunarodni kompenzacijski fondovi čija osnovna svrha je da osiguraju mogućnost naknade štete u slučajevima kada naknada u okviru građanske odgovornosti nije ostvariva ili nije dostatna. U osmom poglavlju, Rješavanje sporova o zaštiti i očuvanju morskog okoliša, objašnjene su i vrednovane relevantne odredbe Konvencije o pravu mora, a zatim su u drugom odjeljku sažeto obrađene odredbe o rješavanju sporova u nekim drugim međunarodnim ugovorima koji se tiču zaštite i očuvanja morskog okoliša. U zaključnim napomenama autorica ponovo naglašava komplementarnost okvirnih pravnih normi sadržanih u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora i programa djelovanja iz poglavlja 17. Agende 21 iz Rija, kao soft law instrumenta. Upravo iz međuodnosa tih dvaju međunarodnih instrumenata razvijaju se nova međunarodnopravna pravila zaštite i očuvanja morskog okoliša. Daljnji važni zaključak je da najslabija točka međunarodnopravnog režima zaštite i očuvanja morskog okoliša ostaje provođenje odnosnih međunarodnih pravila. No, i na tom planu bilo je pomaka. Efikasnije provođenje pravnih normi nastoji se osigurati kroz sustave izvješćivanja, inspekcije i promatranja (monitoringa). Ne treba, naime, zaboraviti da ostvarenje nekog međunarodnog ugovora često puta ne ovisi samo o međunarodnopravnom okviru, nego i o političkoj volji država da uopće pristupe nekom ugovoru i izvršavaju obveze koje iz njega proizlaze. Autorica na kraju, uz umjereni optimizam, ipak uočava određenu tendenciju da se međunarodno pravo okoliša sve više razvije u sustav koji će štititi zajedničke interese, a ne interese država inter se.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pravo



POVEZANOST RADA


Projekti:
0066003

Ustanove:
Pravni fakultet, Zagreb

Profili:

Avatar Url Maja Seršić (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Seršić, Maja
Međunarodnopravna zaštita morskog okoliša, Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2003 (monografija)
Seršić, M. (2003) Međunarodnopravna zaštita morskog okoliša. Zagreb, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
@book{book, author = {Ser\v{s}i\'{c}, M.}, year = {2003}, pages = {247}, keywords = {me\djunarodno pravo, za\v{s}tita okoli\v{s}a, morski okoli\v{s}}, isbn = {953-6714-44-2}, title = {Me\djunarodnopravna za\v{s}tita morskog okoli\v{s}a}, keyword = {me\djunarodno pravo, za\v{s}tita okoli\v{s}a, morski okoli\v{s}}, publisher = {Pravni fakultet Sveu\v{c}ili\v{s}ta u Zagrebu}, publisherplace = {Zagreb} }
@book{book, author = {Ser\v{s}i\'{c}, M.}, year = {2003}, pages = {247}, keywords = {international law, protection of the environment, marine environmet}, isbn = {953-6714-44-2}, title = {International Legal Protection of the Marine Environment}, keyword = {international law, protection of the environment, marine environmet}, publisher = {Pravni fakultet Sveu\v{c}ili\v{s}ta u Zagrebu}, publisherplace = {Zagreb} }




Contrast
Increase Font
Decrease Font
Dyslexic Font