hrvatski

Lelja Dobronić: Stari "vijenac" sela oko Zagreba. Posebno izdanje zbornika Muzeja grada Zagreba "Iz Starog i novog Zagreba", Zagreb, 2003

Jedan od meni posebno dragih pisaca, danas pomalo zaboravljeni austrijski filozof, povjesničar i povjesničar kulture, Egon Friedell piše slijedeće: "Ono što mi volimo nazivati romantikom srednjega vijeka, nije možda najvažnije, ali je najprodornije i u našoj svijesti najpoznatije. Jedna posebna snaga svjetlosti ondašnjih prilika sjaji sve do nas. Život u onim vremenima očito je posjedovao još izrazitije kontraste: svjetlije sjajne svjetlosti i tamnije sjene, svježije i punije komplementarne boje, dok je naša egzistencija perspektivnija, bogatija polutonovima, i teče sa slomovima i iznijansiranije. Razlog tome leži dijelom u tome, što su ljudi onda živjeli nesvjesnije i s manje kritičnosti. Srednji nam se vijek čini tamnim, ograničenim, lakovjernim. I uistinu, onda se verovalo u svašta. Vjerovalo se svakom ukazanju, svakoj legendi, svakoj glasini, svakoj pjesmi, vjerovalo se u istinu i u krivo, u mudro i ludo, vjerovalo se u u svece i vještice, u Boga i vraga. Ali se vjerovalo i u sebe. Svagdje su se vidjele realnosti, pa čak i tamo gdje ih nije bilo. I svagdje se vidjela najviša od svih realnosti, Bog: sve je bilo božansko. I preko svega se mogao raširiti čarobni veo vlastitih snova i stanja opojenosti: sve bijaše lijepo. Stoga usprkos onostranome, skučenosti i uzini, raskošan je optimizam onih vremena: onaj koji vjeruje, pun je pouzdanja i veselja. Srednji vijek nije bio mračan, srednji vijek bio je svjetao!" Stoga je osobito lijepo čitati najnoviju knjigu Dr. Lelje Dobronić. Ona nas odvodi u davna vremena srednjega vijeka, u svakodnevni živopisni život u selima oko Zagreba od njihova prvog spomena nadalje. Nije to povijest visoke neke politike, ratova za nasljedstvo prijestolja i sl., već iz šturih zapisa izranjaju događaji in illo tempore. Istini za volju, o nekim župnim crkvama u selima oko Zagreba vodili su račune čak i sami pape, a o posjedima, ne samo biskup zagrebački, Zagrebački kaptol, pojedina feudalna gospoda, već i zemaljski vladar, kralj. Ipak to je povijest malih mjesta, malih ljudi, katkatda i nižeg plemstva. Čitajući poglavlje za poglavljem otkrivamo davne, katkada značajne događaje, a pred našim se očima pojavljuje slika ondašnjeg života i prilika, koje su bile daleko od idealnih. Jedna od takvih odličnih povijesti davno prohujale živopisne svakodnevnice je na primjer ne tako davno objelodanjena knjiga Gordana Ravančića o trgovini vinom i krčmama u starome Dubrovniku. Jedan od najboljih pisaca njemačkog govornog područja 20. st. bio je nedvojbeno Stefan Zweig. Tajna njegove metode pisanja sastojala se u marljivom, neprekinutom i neograničenom sastavljanju rukopisa, a zatim, kad je knjiga bila gotova, u reduciranju, destiliranju, koncentriranju tog istog rukopisa. Rezultat je zapanjujući, jer je sve nebitno i suvišno izostavljeno i nema mogućnosti da bi se itko dosađivao. To je slučaj i s djelima Lelje Dobronić - tu nema nijedne suvišne riječi. Tako se i ovaj "Stari "vijenac" sela oko Zagreba" čita s veseljem i zanimanje za temu ne jenjava. Dr. Lelja Dobronić nas je tako ponovno razveselila i zadužila jednom vrijednom knjigom. Kao posebno izdanje zbornika Muzeja grada Zagreba "Iz starog i novog Zagreba" tiskana je knjiga pod naslovom "Stari "vijenac" sela oko Zagreba". Ne moram posebno naglasiti da je ta tema više nego važna za grad Zagreb, za njegove stare stanovnike, kao i stanovnike dotičnih mjesta tog vijenca, a možda i za neke od pridošlica, kako novije, tako i najnovije. Knjiga će od velikog interesa biti i za planinare, koji do Medvednice, odnosno Sljemena, ili do Zagrebačke gore - malo je na svijetu planina s tri imena - ne mogu doći, a niti s nje ni sići, a da ne prođu bilo tramvajem, automobilom, autobusom, ili pak pješke, kroz neko od sela, o kojima tu piše dr. Dobronić. A sva ta mjesta ona poznaje bolje no itko od nas i prati sve promjene tijekom više desetljeća. Čitajmo dakle ono što nam Lelja Dobronić piše o Čučerju, odakle kreću hodočašća preko Marije Sniježne do Marije Bistrice, o Vugrovcu, Kašini (gdje ispod zemlje spava vrag) s istočne strane ; na daljem istoku o Oporovcu-Granešini, Sesvetama i Resniku ; o Sv. Šimunu, odnosno Markuševcu, Gračanima, Dedićima, Kraljevcu - Šestinama, Remetama te o tvrdom "maledictum castrum" Medvedgradu, na samoj Zagrebačkoj gori ili pod njom. Slijede opisi i povijest sela od Mikulića, Završja i Grmoščice, preko Vrapča i Stenjevca, Podsuseda, do druge znamenite ruševine, do Susedgrada ("Susedgrad naš stari sic, shodil nam je njegov stric" pjeva Žmigavec, horvacki Dante, Dugo Selo, Poste restante u svojoj "Selačkoj buni").. Riječ je nadalje i o nekadašnjem savskom otoku, ali i o mjestima južno od Save, a to su: Lučko, Blato, Otok, "Kraljev brod", Tupal-Remetinec, Čehi, Podbrežje. Nadalje je riječ o prekosavskim župama i župnim crkvama u Stupniku, Jakuševcu, Sv. Klari te Odri, kao i o onima sjeverno od Save: Savska Opatovina, Rudeš, Jarun Trnje, Horvati, Struge, Žitnjak, Vukomerec, Gaj, Borongaj, Trnje i Horvati. Ostali su djelovi knjige predgovor g. Vinka Ivića, ravnatelja Muzeja grada Zagreba, uvodna napomena i uvod auktora, na početku, a na kraju su kronološki pregledi, kazala i zemljovidi. Najnovija knjiga Dr. Dobronić prepuna je odličnih fotografija, većinu kojih je ona osobno snimila kroz sve ove godine - tu su i stare nostalgične nam razglednice, letci, totali i detalji raznih crkava i drugih zgrada, izvana i iznutra, tlocrti i sl. Na kraju nas auktor u kazalu upozorava na tragove romanike i gotike u arhitekturi (Stenjevec, Markuševec, Vugrovec, Medvedgrad, Remetem. Daje i popis i slike gotičkih drvenih kipova Majke Božje (Stenjevec, Markuševec, Remete, Granešina). Ovaj je kraj bogat i crkvama sa značajnim baroknim detaljima, za koje znaju samo lokalni stanovnici i pojedini stručnjaci: Vugrovec, Jakuševec, Gornje Vrapče, Markuševec, Sesvete. Koliko je tek toga zauvijek nestalo, od svjetovnih i crkvenih građevina, do inventara crkava i kurija ili najskromnijih drvenih seljačkih kuća. Mnogo štete učinio je Zagrebu i cijeloj njenoj okolici strašan potres 1880. god. Zanimljiv je i popis postojećih pučkih škola iz 1865. god., a to su bile one u selima: Čučerje, Vugrovec, Kašina, Granešina, Resnik, Markuševec, Stenjevec donji, Stupnik, Sv. Klara i Odra. Cijela ova burna, živopisna, katkada krvava, ali iznad svega zanimljiva povijest razgranatog i bogatog vijenca sela oko Zagreba započinje krajem 12. st., no više podataka imamo tek od početka 13. st.: Čučerje (Ziseria) i Vugrovec (predium que Ugra dicitur) spominju se već 1201. god., neka druga, nešto brojnija, tek od 1217. god., što nije zanemarivo. O povijesti tih sela pisali su neki povjesničari već i prije, spomenimo tek Baltazara Adama Krčelića, Ivšu Tkalčića, ili Nadu Klaić. Tek Dr. Dobronić ih je sve nanizala na jednome mjestu i u svakom pojedinom slučaju stavila u zemljopisni i povijesni okvir. To nije bio ni lagan ni jednostavan posao. Ne ulazeći u najnovije vrijeme, poglavlje o svakom selu završava podacima iz Mjestopisnog rječnika Vinka Sabljara iz 1866. god. Uzmimo na primjer sudbinu posjeda, kasnijeg sela Dedići (ili Didići) - oduvjek mi se naime sviđalo njegovo ime. Tu živi i radi naš odlični medaljer i kipar Stjepan Divković. Dedići su bili jedino selo, već u 13. st. u vlasništvu stanovnika Gradeca - oni su ga naime kupili, spominje se kao terra empticia. Bilo je dovoljno važno da ga je ban Matej (Matko) Čak oteo građanima sedamdesetih godina 13. st., ali na koncu morao i vratiti, nakon što su predočili svoje pismene dokaze o vlasništvu. Selo je iznova oteto, ali i vraćeno po kralju Mariji I. 1472. god. Pa ga je kasnije ponovno oteo markgrof Juraj Brandenburški, drugi muž Beatrice Frankapanke, što je razvidno iz jedne isprave iz 1517. god. Prema dogovoru između Gradečana i kanonika iz 1392. god. kmetovi iz Dedića (i nekih drugih sela) nisu trebali kanonicima plaćati ikakva poreza odnosno filarščine za prodavanje robe na kaptolskom trgu. Ipak, Dediće i druga neka sela su 1397. god. napali sluge zagebačkih kanonika, a sve u jeku izopćenja građana i njihovog napada na Kaptol. Dediće otimaju Albeni, a od njih ih preuzimaju 1436. god. i knezovi Celjski, pa Vitovci 1461. god. A danas je to starodrevno ime Dedići sačuvano samo u imenu jedne ulice koja vodi od Šestinskog dola prema sjeveru do Šestinskog prilaza (u knjizi vidimo i sliku te ulice) te u toponimu jugoistočno od Lukšića. Jedan od najstrašnijih događaja tih krajeva bila je bez sumnje provala Osmanlija pod vodstvom Hasan-paše Predojevića u zagrebačku okolicu 1591. god. Tada su iz Remeta odvukli dvanaest pavlina i objesili ih na jednu lipu u Vugrovcu. O tom mučeništvu svjedoči i jedna slika u Remetama. Srećom je to bilo najbliže mjesto Zagrebu, koje su Turci stigli poharati. Skokovi od 13. do 19. st., a posebno do u naše vrijeme su veliki, okrutni i izazivaju priličnu dozu otpora, negodovanja ili nostalgije. Na žalost, a to je neminovna sudbina svih sela uz veće gradove. Mnoga od sela, toliko često spominjana u srednjovjekovnim ispravama, zapravo više i ne postoje, jer su se stopila s nekad "bijelim" Zagrebom, ili ih je on jednostavno prekrio novim, najčešće ružnim, degradiranim, oljuštenim i išaranim zgradama, koje bi se više uklopile u Njujorški Haarlem, ili cijelim četvrtima - spavaonicama istočnouropskog socneorealističkog stila, ili industrijskim postrojenjima, u južnom dijelu. Ili pak u sjevernom podsljemenskom dijelu, nepreglednim brojem novijih ili najnovijih vila, vulgo "tajkunara", a od posljednjih su mnoge osobito sumnjivog ukusa. Samo tu i tamo je pokoji toponim ostao i znači nama nešto sasvim drugo, nego što je to činio našim djedovima i bakama. No, nije sve nestalo. Neki zaseoci pod Sljemenom ostali su zaboravljeni, zapušteni, skrajnje siromašni. Kao da je u njima vrijeme stalo prije I. Svjetskog rata. Mnoge stare trošne drvene kuće i štale još uvijek postoje, krpaju se ili napuštaju. Često nam se dogodi da nakon dužeg vremena prođemo nekom stazom spuštajući se u Trnavu ili Markuševec, pa opazimo da nedostaje još jedna od tih starih kućica. U neposrednom susjedstvu tu i tamo već ima struje, katkada i tekuće vode, negdje i kanalizacije. I u mislima se valja vratiti u davna vremena koja nam u svojoj najnovijoj knjizi evocira Lelja Dobronić.

povijest; arheologija; Zagreb; Hrvatska

nije evidentirano