hrvatski

Sjeverna Hrvatska na izmaku eneolitika i početku ranog brončanog doba

Sjeverna Hrvatska u eneolitiku ima različit razvoj u krajevima koji gravitiraju Dunavu i onima koji gravitiraju Alpama. Eneolitik u podunavskim krajevima završava vučedolskom kulturom B-2 stupnja, a u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kasnom Retz-gajarskom kulturom. Iz bogatog slavonsko-srijemskog prostora kasna vučedolska populacija širi se krajem B-2 stupnja na sjever, zapad i jug (isključujući istočni pravac), djelomice zbog traženja kvalitetnije rude za svoju bogatu metaluršku djelatnost. na početku ranog brončanog doba vinkovačka populacija osvaja telove na Vučedolu i Sarvašu, kao glavna vučedolska središta. Zauzima i tel u Iloku.Najkasnija vučedolska kultura (C stupanj) povlači se zapadno od Požeškog gorja, na izrazito gradinske obrambene položaje. Tijekom dugog suživota vinkovačka kultura pomiče se prema zapadu, ali osniva izrazito ravničarska otvorena naselja u blizini vučedolskih, a kasnom vučedolskom kulturom, koja postupno gubi osnovna obilježja razmjenjuje kulturna dobra i utjecaje. Samo u Drljanovcu zabilježena je osnova četvrtaste stambene kuće. Izrazit primjer ranog C stupnja je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj Apatovac-Hum, a kasne faze Rudina i kod Koprivničke Rijeke na Kalničkom gorju. Vučedolski import sa zapada dokazan je istraživanjima lokaliteta Vinkovci-Hotel i Đakovo-Grabovac, Vinkovci i Sarvaš u Slavoniji, te Delovi u koprivničkoj Podravini predstavljaju B stupanj vinkovačke kulture. međutim, valja brisati pojam t.zv. bebrina-tipa tog vremena, jer materijal iz okolice Slavonskog Broda pripada kasnoj srednjoj bronci, a Vlaška peć na Velebitu vremenu Br A2/B1, što je izrazito kasnije od egzistencije vinkovačke kulture. Obali su najbliža ranobrončanodobna kasnovučedolska nalazišta Čakovec kod Josipdola i cazin kod Bihaća. Bakrena bojna sjekira iz Lukova kod Senja teorijski može pripadati najkasnijoj vučedolskoj kulturi, ali isto tako i ljubljanskoj kulturi

sjeverna Hrvatska; eneolitik; rano brončano doba

nije evidentirano