hrvatski

Farmakoterapija epilepsija u djece

Antiepileptici su lijekovi koji se upotrebljavaju u liječenju epilepsije, a cilj je liječenja prevencija novih epileptičnih napadaja. Postoji razmjerno veliki broj lijekova koji se upotrebljavaju u terapiji epilepsije a među najučestalijima su barbiturati, karbamazepin, fenitoin, etosukcimid, valproati, u slučaju epileptičnog statusa diazepam i klonazepam, te neuroleptici, anksiolitici, psihostimulansi, diuretici, preparati GABA, centralni analeptici i antidepresivi. Liječenje epilepsije je dugotrajno, a za svakog je bolesnika potrebno pojedinačno odrediti optimalnu terapijsku koncentraciju antiepileptika, bilo da se radi o monoterapiji ili kombiniranoj terapiji. Iako postoje standardizirane preporučene dnevne doze za pojedine antiepileptike, u praksi je najvažnija klinička procjena stanja bolesnika. Liječenje je epilepsije povezano s pojavom mogućih toksičnih učinaka antiepileptika, bilo zbog pojave međusobne interakcije istovremeno primjenjenih antiepileptika ili druge dodatne terapije, bilo zbog predoziranja ili dugotrajne primjene i mogućr kronične intoksikacije. Da bi se dobio optimalan terapijski učinak neophodno je poznavanje farmakokinetike lijeka kao i farmakogenetske osnove odgovorne za uspijeh liječenja te praćenje razine antiepileptika u tkivnim tekućinama. Terapijske koncentracije lijeka su preporučene vrijednosti, međutim, u nekih se bolesnika kontrola epileptičnih napadaja može postići i pri nižim terapijskim ili serumskim koncentracijama, a za neke bolesnike te vrijednosti su više od preporučenih.Stoga je poznavanje farmakogenetike lijeka te praćenje serumske koncentracije od bitne važnosti za svakog bolesnika. Serumske koncentracije antiepileptika mjere se metodom FPIA.Kao što je već rečeno, cilj liječenja antiepilepticima je prevencija novih epileptičkih napadaja, koja se postiže održavanjem učinkovite koncentracije antiepileptika u plazmi. Zbog toga je nužno pažljivo prilagođavanje doze lijeka, počevši od malih doza koje se postupno titriraju kroz određeno vrijeme dok se ne postigne potpuna kontrola epileptičnih napadaja ili dok se ne pojave znakovi predoziranja lijeka. Međutim, djelovanje lijeka, odnosno njegova koncentracija u plazmi ovisi o nizu čimbenika koji dovode do vrlo velikih interindividualnih varijabilnosti. Rizični čimbenici o kojima ovisi neučinkovitost ili toksičnost nekog lijeka uključuju način života (pušenje, alkohol, prehrana) te biološke (spol, dob, funkcija jetre i bubrega) te genetske (genetski polimorfizam enzima koji metaboliziraju lijekove, transportere, receptore i ciljne molekule). Polimorfizam genetskih čimbenika proučava farmakogenetika, novija grana farmakoloških znanosti. Farmakogenetika proučava vezu između genetske predispozicije pojedinca i njegove sposobnosti da metabolizira neki lijek ili neki strani spoj te pomažu razumijevanju zašto neke osobe odgovaraju na lijekove a druge ne, zašto neke osobe trebaju više ili niže doze za postizavanje optimalnog terapijskog odgovora a može upozoriti na bolesnika koji neće odgovoriti na terapiju, a koji će imati toksične nuspojave.

Farmakogenetika

nije evidentirano