hrvatski

Književni i teatrološki rad Joze Ivakića

Hrvatski pisac, redatelj, dramaturg, kritičar, filolog, lektor, arhivist, prevoditelj, publicist i pedagog Joza Ivakić (1879. - 1932.) marginaliziran je u hrvatskoj književnoj historiografiji, a veći dio njegova rada zanemaren stoga je bilo potrebno nanovo propitati cjelokupan njegov rad. U dvadeset i devet godina rada ostvario je opus što obasiže šest zbirki novela i pripovijedaka, dva romana, pet drama, nekoliko jednočinki, četrdesetak kazališnih režija, dvije filmske režije, brojne prijevode stranih dramskih djela te opsežan kritičarski, književnopovijesni i publicistički opus, obuhvaćen s tristotinjak naslova. Prvim svojim dijelom disertacija je usredotočila istraživanje na pripovijednu prozu. U hrvatskoj književnoj povijesti zauzimao je Ivakić mjesto minornoga, zavičajnoga, šokačkoga, zabavnoga, pučkoga, folklorističkoga i realističkoga pisca. Valorizacija njegova književnoga rada kretala se od posve negativnih do pozitivnih, gotovo panegiričkih prosudbi. Pobliže su se odredile žanrovske determinante, precizirale kronotopske odrednice, promotrili tematsko-sadržajni dosezi, fabulativna okosnica, analizirali likovi, stil i jezik, a pri tome se nastojala obuhvatiti cjelokupnost Ivakićeva proznoga stvaralaštva. Obzirom da aktualizira tematiku sela i "varoši", ljubavi i žene te ih kronotopski smiješta u slavonski ruralni i urbani prostor s početka 20. stoljeća, svojom pripovijednom prozom oblikuje seoski i "malovaroški" tematski ciklus te ilustrira poetičke kanone od realizma prema modernizmu. Zbog prepletanja realističkih s modernističkim elementima Ivakić je neorealist, što stvara u razdoblju moderne. Primjenjujući visoke estetske kriterije i načela za pouzdano tumačenje književnih tekstova, zaključili smo kako svoj stvaralački vrhunac doseže novelama i crticama Didak i baka, Otrov, Gospodična Jelica i pripovijetkom Maćuva. Odredivši mjesto i značenje Ivakićeva književnoga rada situirali smo ga u odgovarajuće književno stanje i povijest. Drugi dio osvjetljuje Ivakićev dramski opus i kazališni rad. Promotrivši značajke njegove poetike, uočili smo, osim usvojenih konvencija pučkoga teatra, kako je približio pučki igrokaz drami kao visokohijerarhiziranom žanru podigavši mu estetsku i izvedbenu kakvoću, psihološki produbivši radnju i obogativši ga novim podvrstama. Njegova su dramska djela spona između pučkoga teatra 19. i 20. stoljeća te seoskih i urbanih igrokaza. Motrili smo raznovrsne kazališne dužnosti, što ih je obnašao u osječkom, potom u zagrebačkom kazalištu, gdje je djelovao u Krležinoj, Strozzijevoj, Raićevoj i Gavellinoj sjeni te njegov rad nije imao prodornost kao u Osijeku. Afirmirao se kao redatelj narodnoga usmjerenja, djelovao više korisno i praktično, a manje kao teoretičar što potvrđuje, uz četrdesetak režija, njegov stručan lektorski, prevoditeljski, pedagoški i arhivski rad. Uočljivi europski utjecaji i odjeci, posebice u kazališnim kritikama pokazuju dobro poznavanje i praćenje dominantnih i recentnih europskih književnih i scenskih strujanja. Treći dio disertacije upućuje na Ivakićev kritičarski i publicistički opus. Bio-bibliografija Joze Ivakića na kraju funkcionira kao prilog. Literatura o Ivakiću broji tristotinjak bibliografskih jedinica, a kako ih većina ima prigodni, stranački, polemički, panegirički ili nadgrobni karakter tek je nekolicina članaka znanstveno relevantna. Suvremena recepcija upućuje na drukčiju prosudbu i valorizaciju Ivakićevih djela u cjelini te nameće potrebu priznati veću vrijednost i značenje njegovu književnom i kazališnom radu kao i kulturološku važnost uredničkom, prosvjetnom, kritičarskom radu.

Joza Ivakić; zaboravljeni pisac; neorealist; redatelj narodnog usmjerenja; kazališni kritičar; pregled i ocjena književnoga i kazališnoga rada; seoska novela; psihološka dimenzija likova žena; pučki igrokaz; europski utjecaj

nije evidentirano