hrvatski

Zadarski otoci na kartografskim prikazima od 16. stoljeća do početka 19. stoljeća

Složena geografska struktura zadarskih otoka dijelom se može rasvijetliti na temelju starih karata. Značenje je kartografskih prikaza za istraživanje geografskih obilježja zadarskih otoka iznimno jer oni često predstavljaju zornu grafičku predodžbu ili jedini postojeći povijesni izvor za proučavanje historijsko-geografskih mijena tog dijela Hrvatskog Primorja. Stare su karte bile važno izražajno sredstvo starim piscima (geografima, povjesničarima, putopiscima) s pomoću kojega su prezentirali svoja geografska znanja. Kvaliteta je takvih kartografskih predodžbi ovisila o raspoloživim geografskim podacima i o tadašnjim kartografskim tehnikama obrade (kodiranja) sadržaja. Analiza kartografske građe i usporedba s istodobnim povjesnim svjedočanstvima te sa suvremenim pomorskim i topografskim kartama, omogućila je djelomičnu rekonstukciju tijeka evolucije specifičnoga kulturnoga krajolika zadarskog otočja te razvoja geografskih spoznaja o tom prostoru. Tijekom 16. st. i prve polovine 17. st. na preglednim geografskim i pomorskim zemljovidima Sredozemlja i Jadranskog mora prikazivali su se tek veći zadarski otoci, posebno otoci vanjskog niza. Sama činjenica da su se zadarski otoci prikazivali na preglednim pomorskim kartama Sredozemlja M. Vesontea, P. Kopića, G. A. Vavassorea, D. Homena i dr. upućuje na njihovo osobito značenje za plovidbu istočnom obalom Jadrana. Istočnojadranskim pomorskim pravcem, naime, odvijao se najveći dio pomorskog prometa na Jadranskom moru, a zadarski su otoci na dijelu te rute omogućavali relativno sigurnu plovidbu u odnosu na hidrometeorološke (ne)prilike. Iz pomorskog milleua potječe i prva precizna karta zadarskih otoka, koju je nepoznati autor izradio sredinom 16. st. Detalji obalne crte i brojni toponimi (često hrvatski) odaju terensko kartiranje i s metodološkog aspekta predstavljaju vrijedan kartografski spomenik ovoga dijela hrvatskog Jadrana. Nepoznati je kartograf posebno detaljno prikazao otok Pag, a na osnovi njegove karte, uz ostalo, moguće je utvrditi renesansno poimanje povijesnog tijeka pomicanja urbanog težišta na otoku od antičke Cisse (Caska), preko srednjovjekovne Kisse (Novalja), Staroga grada Paga i konačno, do renesansnog grada Paga. Zadarski otoci postaju važan dio zadarske regije, tim više što je ona zbog turskih osvajanja u zaleđu bila svedena na samu obalnu liniju ninsko-zadarsko-biogradskog priobalja i na otočno pročelje. Valorizacija otočnog prostora postaje sve intenzivnija, a prirodno-geografska obilježja te stanovništvo zadarskih otoka, uz ostalo, postaju bitan resurs pomorske orijentacije Zadra. Te promjene zabilježit će i kartografi, na čijim djelima zadarski otoci dobivaju realne obrise, a istom se inventarizira sve bogatiji geografski sadržaj. U prvoj polovini 16. st. M. Pagano izradio je kartu dijela zadarske i šibenske regije. Iako na karti nisu prikazani svi zadarski otoci, već samo oni najbliži kopnu, njihov prikaz daje mnoštvo geografskih podataka. Ponajprije, to je prva karta na kojoj je prikazana paška solana. Taj prikaz ukazuje na veliko značenje proizvodnje soli u društveno-gospodarskom životu otoka Paga, ali i cijele zadarske regije. Osim solane, na Pagu su označeni i vinogradi pa se kartografska slika o gospodarskim aktivnostima na otoku zaokružuje. Pagano je prikazao i najmanje otočiće, poput Ražanačkih školja (na "putu soli" od Paga do Obrovca), neproporcionano njihovoj veličini. To je međutim, zoran primjer kako su stari kartografi imali posebno shvaćanje generalizacije geografskog sadržaja i po osobnom subjektivnom sudu prikazivali sadržaje kojima su pridavali najveće značenje. Paganovu su kartu dijelom izmijenili hrvatski kartografi M. Kolunić i B. Bonifačić, a njihove su reprodukcije Paganovog dijela kasnije preuzimali brojni kasniji kartografi (Camocio, Pinargenti, Ortelius, von Aitzing, Merian, Bertius). Zadarski otoci u izolarima talijanskih autora (Camocio, Rosaccio) prikazuju se tek uopćeno. Geografska percepcija zadarskih otoka još uvijek je apstraktna. Imaginacija zadarskih otoka kod nizozemskih kartografa krajem 16. st. (Mercator, Ortelius, Barents) nije se bitnije mijenala, premda je grafička prezentacija u odnosu na istovremena talijanska djela bolja. Popularnost nizozemskih kartografa u tadašnjoj europskoj kulturnoj javnosti pridonijela je međutim, geografskom upoznavanju zadarskih otoka, ali i cijele Hrvatske. Najvećem otoku zadarskog arhipelaga poseban kartografski prikaz posvetio je G. Rosaccio, autor Izolara (otočnika) Jadranskog mora. Iako je prikaz Paga s današnjeg aspekta slabe kvalitete jer je općenito deformiran oblik otoka, na karti su ucrtani dragocjeni geografski podaci. Na Rosacciovom prikazu jasno se razlikuje pošumljeni sjeverni dio otoka Paga te središnji i južni dio otoka sa znatno rjeđim biljnim pokrovom. Velikim su dijelom razlike krajolikâ posljedica različitog gospodarenja u dijelu otoka pod vlašću rapske komune i dijela pod vlašću paške komune. Naglašeno pašnjačko stočarstvo u paškoj komuni pridonijelo je, uz negativne učinke bure i posolice, degradaciji biljnog pokrova na kršu, što je konačno rezultiralo specifičnom dezertifikacijom krškog krajolika. Geografska znanja o zadarskim otocima znatnije se razvijaju pod utjecajem kartografskog opusa G. Gastaldija. Gastaldi je prikazao uglavnom sve zadarske otoke. Znakovito je da uz otoke izričito imenuje prolaz Proversu između Dugog otoka i Kornata. Taj je tjesnac važan za lokalnu plovidbu (posebno za ribare), ali i jedan od prolaza, kojim su brodovi ploveći preko Jadranskog mora, uplovljavali u sigurnije vode brojnih zadarskih međuotočnih kanala. Gastaldijevu geografsku građu preuzimali su brojni kasniji kartografi, što dijelom "cementira" daljni napredak u razvoju kartografiranja zadarskoga otočnog prostora. Među gastaldijanskim kartama ističu se one koje su objavili A. Lafréry, P. Furlani, G. A. Magini, G. Camocio, S. Scolari i dr. Unatoč napretku u razvoju geografskih spoznaja o zadarskim otocima kod talijanskih autora, kartografski prikazi njemačkih (i madžarskih) autora (S. Münster, A. Hirschvogel, J. Sambucus) uglavnom su manje kvalitetni. To se manjim dijelom može opravdati geografskom udaljenošću njemačkih kartografskih središta od prikazivanog prostora, jer su slabe komunikacije uzrokovale dugotrajno "putovanje" znanstvenih misli i otežanu razmjenu znanstvenih spoznaja. Međutim, poteškoće u razmjeni geografskih spoznaja nisu bile općenita pojava na što, uz ostalo, upućuju i brze reakcije nizozemskih i francuskih kartografa na djela talijanskih kolega (i obrnuto). Detaljniju interpretaciju geografskih značajki zadarskog otočja omogućuju radovi J. Lučića i V. M. Coronellija, na kojima je moguće uočiti realniju predodžbu, posebno fizičko-geografskih elemenata. U drugoj polovini 17. st. razlikuje se predcoronellijansko razdoblje u kojem se kartografski prikazi zadarskih otoka temelje na starijim geografskim spoznajama i gastaldijanskim kartama (karte N. i G. Sansona, P. Du Vala, De Wita i dr.), te coronellijansko razdoblje koje na određeni način u europskoj kartografiji traje sve do početka 19. st. Na Coronellijevim kartama (posebno na kartama Ristretto della Dalmazia i Contado di Zara) konačno se definira prostorni obuhvat zadarskih otoka te inventariziraju svi otoci te gotovo svi otočići i grebeni zadarske otočne skupine. Coronellijev rad stoga čini prekretnicu u kartografiranju zadarskih otoka. Socio-geografski sadržaji, iako rijetki i parcijalni, upućuju na strukturu gospodarske proizvodnje na otocima (obradive povšine i pašnjaci na Olibu, ribolovno područje u dugootočko-kornatskom akvatoriju i sl.) te posjedovne odnose (podaci o zemljoposjednicima na otocima Viru i Vrgadi) koji utječu na socio-geografski razvoj te na mijene specifičnoga otočnog ruralnog krajolika. Na otocima je prikazan i najveći dio naselja. Na starijim kartama naselja obično su prikazivana samo neka otočna naselja na Pagu, Ugljanu i Dugom otoku, pa bi se usporedbom s Coronellijevom kartom mogao naizgled donijeti zaključak kako se u međuvremenu broj naselja povećao. Međutim, u tom pogledu karte nisu pouzdan izvor jer povijesni dokumenti (popisi otočnog pučanstva i dr.) potvrđuju kako je postojeća struktura naselja na zadarskim otocima definirana još tijekom srednjeg vijeka. Coronelli kao službeni kartograf Mletačke Republike precizno kartografira teritorijalno razgraničenje u Dalmaciji. Otok Pag podijeljen je na sjeverni dio (Lun, Stara i Nova Novalja), koji je pripadao rapskoj općini, te na srednji i južni dio otoka Paga koji je pripadao paškoj općini. Otok Vir bio je u sastavu ninske općine, a svi ostali otoci od Premude do Vrgade i Kornata s pripadajućim otočićima i grebenima pripadali su zadarskoj općini. Coronellijevi su kartografski radovi u Europi naišli na velik odjek. Tijekom 18. st. najveći se dio prikaza zadarskih otoka na preglednim geografskim kartama temeljio na Coronellijevim predlošcima (karte I. B. Nolina, N. Sansona, G. Cantellija, G. De L'Islea, braće Ottens, M. Seuttera, J. B. Homanna, J. N. Bellina i dr.). Poradi toga, dobrim je dijelom rekonstrukcija historijsko-geografskog razvitka zadarskih otoka prema zemljovidma tijekom 18. st. ponovno okamenjena (slično gastaldijanskom razdoblju). Gotovo istodobno razvijali su se topografski prikazi zadarskih otoka, a da, nažalost, nisu ostavili većeg traga na preglednim geografskim kartama europskih kartografa. Početni iskorak u geografskom upoznavanju i kartografskom predočavanju zadarskih otoka, ali i najvećeg dijela Južne Hrvatske, omogućila su prva topografska snimanja, koja su mletačke vlasti organizirale prigodom razgraničenja svojih posjeda u Dalmaciji s Osmanlijskim Carstvom početkom 18. st. Na topografskoj karti Dalmacije iz 1718. (Dissegno corografico della provinzia di Dalmazia) zadarski su otoci prikazani detaljnije i točnije u odnosu na Coronellijeve karte. Osobit napredak uočljiv je u prikazu obalne crte koja je na zadarskim otocima, poradi fluviokrških procesa, a manje i recentnog djelovanja mora, iznimno razvedena. Geografski sadržaj s topografske karte iz 18. st. reproducirali su, uz manje izmjene i dopune, brojni kartografi tijekom druge polovine 18. st. (Grandis, Santini, Melchiori, Zavoreo, Furlanetto) i početkom 19. st. (Santini, Zavoreo). A. Grandis učinio je, međutim, važnu izmjenu u predodžbi zadarskih otoka prikazujući reljefne oblike metodom šrafiranja umjesto uvriježene predodžbe reljefnih uzvisina metodom tzv. krtičnjaka (crteža stožastih uzvisina). Na Grandisovoj karti šrafiranjem (crtkanjem) nisu kvantitavno vjerno prikazani pojedini geomorfološki elementi (nadmorska visina, kut nagiba padina i dr.), ali postignuta je plastična predodžba reljefnih oblika. Taj će kartografski prikaz dijelom izmijeniti nepoznati kartograf (Zavoreo?) po naredbi Blancharda, generalnog ravnatelja uprave za javne radove Ilirskih provincija 1811. god. Vrijedni geografski podaci o zadarskim otocima nalaze se u djelima talijanskog crkvenog povjesničara D. Farlatija (1751.), geografa G. Albrizzija (1753.) i prirodoslovca A. Fortisa (1774.). Na osnovi njihovih geografskih i kartografsko-geografskih informacija o zadarskim otocima moguće je zaključiti kako je poznavanje ovog dijela Južne Hrvatske dosta dobro, iako još uvijek postoje znatniji propusti. Očigledno je zatim, kolidiranje Albrizzijevih podataka s onima koje, premda u šturijem obliku, daje povjesničar Farlati, te s podacima prikazanim na Coronellijevim kartama. To podudaranje upućuje na zajedničke izvore, vjerojatno izvještaje koje je posjedovala mletačka državna administracija i crkvena uprava. Albrizzijev kartografski prikaz zadarskih otoka pri tome je manje uspješan od Coronellijevih prikaza, ali istom i znatno bolji od Farlatijevih prikaza. Fortis je pak jednostavno preuzeo geografski sadržaj s topografskog zemljovida Dalmacije iz 1718. god. Na osnovi geografskih podataka u djelima navedenih pisaca, koje prate odgovarajući kartografski prikazi, može se dosta dobro rekonstruirati tijek društveno-gospodarskih procesa, posebno razvoj strukture naseljenosti, prevladavajućih gospodarskih djelatnosti, ali i nekih detalja socio-geografske strukture, primjerice razdiobe poslova među ženskim i muškim stanovništvom. Na otocima se razvijala specifična sredozemna polikulturna proizvodnja s prevladavajućim uzgojem maslina i vinove loze, uzgojem sitne stoke te razvojem ribarstva i pomorstva. Kao dopuna tim djelatnostima razvija se obrt (primjerice, proizvodnja vune, a potom, dakako, i proizvodnja vunenih proizvoda). Gospodarske aktivnosti uglavnom nisu prelazile autarkične okvire, izuzev proizvodnje soli na Pagu. Različite ekonomske djelatnosti u prostoru su imale izravne posljedice, utječući na mijene krajolika. Stari povjesničari i geografi, doduše odvojeno, ističu uzroke i posljedice historijsko-geografskim mijenama krajolika. Poučno je sučeliti Albrizzijev podatak o prebogatim kornatskim pašnjacima te Farlatijev podatak o kamenitoj pustoši na istom otoku. Fortis dodaje kako intenziviniji gospodarski razvitak sputava nedostatak vode, što zaista čini uvijek aktualni problem na zadarskim otocima. Nažalost, manje relevantnih podataka o zadarskim otocima daju prikazi na preglednim geografskim kartama, nastalim na samom kraju 18. st. i početkom 19. st. U okviru preglednih karata Južne Hrvatske zadarski su otoci prikazani uopćeno (karte Mairea, Valle, Von Reillya, Cassinija, Heymana, Palme, Germara) i s dosta deformacija. Ti kartografski prikazi zadarskih otoka ukazuju na prekid kontinuiranoga razvoja geografskih spoznaja o zadarskim otocima u određenim europskim stručnim i znanstvenim krugovima. Koliko god bi se moglo opravdati Von Reillyjevo, Cassinijevo ili Heymanovo slabije poznavanje Južne Hrvatske, jer su vjerojatno podatke crpili iz sekundarnih ili čak tercijarnih izvora (iz "treće ruke"), toliko je neobično da G. Valle, djelujući u Veneciji, kartografskom središtu u kojem su već čitavo stoljeće postojale dobre karte Dalmacije, radi krupne pogreške. Zadarski otoci površno su prikazani i na pomorskim kartama druge polovine 18. st. i početka 19. st. Iako bi se iz pretencioznih naslova tih karata (Furlanettova Nuova carta marittima del Golfo di Venezia, de Lucijeva Nuova carta del Mare Adriatico) mogla očekivati bolja geografska predodžba zadarskih otoka, ona je izostala. Unatoč brojnim defromacijama na tim kartama se javlja i jedna novina – prikazuju se vrijednosti dubine mora (Furlanetto i de Lucio) te podaci o kvaliteti morskog dna (de Lucio). Istraživanje starih karata zadarskih otoka od 16. st. do početak 19. st. rezultiralo je spoznajom o postupnom upoznavanju i o tijeku historijsko-geografskih procesa na zadarskim otocima, jedne od najbrojnijih otočnih skupina hrvatskoga Jadrana. Geografska znanja o zadarskim otocima grafički su prezentirana na tada najbolji mogući način. Zadarski otočni krajolik oblikovao se tisućljećima interakcijom prirodnih i društvenih procesa. U okrilju znakovitoga sredozemnog ambijenta otočani su postupno postajali ključni čimbenik razvojnih procesa, određenih najprije temeljnim fizičko-geografskim značajkama, a zatim sve više i društveno-gospodarskim odnosima s gradovima na obali i sa susjednim otocima. Priroda je s jedne strane bila poticajni čimbenik gospodarskog razvitka (posebno blago sredozmeno podneblje i bogatsvo mora), ali često i ograničavajući činitelj (siromašno tlo na karbonatnim stijenama, nepovoljna godišnja raspodjela padalina). Na otocima se razvijala specifična sredozemna polikulturna proizvodnja s naglašenim značenjem primarnog sektora djelatnosti. Osnovicu gospodarstva činila je obrada maslina i vinove loze te uzgoj stoke, ponajviše ovaca i koza. Gotovo jednako značenje imalo je pomorstvo i ribarstvo. Biljni pokrov eksploatirao se za ogrjev, proizvodnju vapna, drvnu građu za brodove, za ispašu i izradu manjih alatki i ribarskih naprava. Na otocima se razvijao i sitni obrt, s kojim su se pokrivale osobne potrebe za poljoprivrednim i ribarskim alatima, pokućstvom, odjećom i sl. Rijetko je u gospodarstvu zadarskih otoka izričito prevladavala neka aktivnost, kao što je to na primjeru Paga bila proizvodnja soli. Tijekom višestoljetnog razvitka na tijek društveno-gospodarskih aktivnosti na otocima snažno su utjecala urbana središta, prema kojima su se fokusirale gravitacijske silnice. Uz Pag, Nin i Biograd, na otoke je posebno utjecao grad Zadar, političko, gospodarsko, vjersko i kulturno središte. Utjecaj je dakako bio dvosmjeran. Otočni je prostor zadarske regije bio uglavnom ruralan prostor, kojega su s gradovima vezivale brojne relacije. Iako se na otocima, osim Paga, nisu razvila gradska naselja, urbani je duh prožimao društveno-gospodarske procese. Za razvitak grada s jedne strane nije bilo dovoljno gospodarskoga i demografskog potencijala, a s druge strane gradovi na kopnu, posebno Zadar nadomještali su središnjo-mjesne funkcije. K tome treba imati na umu kako su zemlju na zadarskim otocima najvećim dijelom posjedovali zadarski plemići i zadarske crkvene ustanove (nadbiskupija i samostani). Svojevrsna perzistencija raspodjele moći dobro se očitovala u nemogućnosti Pažana da dobiju svoga biskupa, čime bi se potvrdio urbani status i potpuna samostalnost u okvirima feudalnih društveno-gospodarskih odnosa. U radu su po prvi put objavljene neke stare karte, čime su se, barem dijelom, upotpunila dosadašnja istraživanja kartografskih prikaza zadarskih otoka, ali i cijele Primorske Hrvatske. Bilo bi dobro kada bi ovi rezultati istraživanja kartografskih prikaza zadarskih otoka mogli poslužiti budućim kompleksnim istraživanjima problematike historijsko-geografskih procesa u zadarskoj regiji, koje nije moguće uvijek sa sigurnošću i u potpunosti objasniti samo na osnovi starih karata.

Zadarski otoci; historijska geografija; kartografija; Hrvatska

nije evidentirano