hrvatski

Pretpostavlja li Rawlsova koncepcija preklapajućega konsenzusa individualnu shizofreniju?

Rawlsu su mnogi interpreti i kritičari prigovarali da njegova koncepcija osobe krije nešto shizofreno. Kako je moguće da netko privatno snažno vjeruje u neku moralnu doktrinu, a javno prihvaća načela političkoga liberalizma? Autor pokušava pokazati kako bi Rawlsova koncepcija preklapajućega konsenzusa mogla izbjeći ovaj prigovor. U tekstu su prikazana dva odlučna napada na Rawlsov preklapajući konsenzus: Grayev i Barryjev. John Gray tvrdi da je sam pokušaj traženja konsenzusa iluzoran i zalaže se za modus vivendi. Brian Barry prigovara Rawlsu odustajanje od izvorne teorije koje je vidljivo u problematičnom traženju potpore od strane obuhvatnih doktrina. Taj je manevar pogrešan jer je teško povjerovati da bi građani koji snažno zastupaju neku od obuhvatnih doktrina mogli na nju bezbolno "nakalemiti" politički liberalizam, a potom, kad god dođe do sukoba njihovih koncepcija dobra i pravednosti koju politički liberalizam zahtijeva, prihvatiti primat pravednosti. Autor tvrdi da se Rawls ne bi mogao obraniti od ovih kritika kad bi vjerovao da preklapajući konsenzus s fokusom na njegovu teoriju može biti ozbiljen u neposrednoj budućnosti. Rawls nije nerealan ; on samo argumentira zašto bi takav konsenzus bio moguć. Uporište za svoj optimizam Rawls pronalazi u uvjerenju da pravedne institucije snažno razvijaju osjećaj za pravednost. To znači da osobe koje bi u budućnosti prihvatile preklapajući konsenzus ne bi morale biti shizofrene.

preklapajući konsenzus; politički liberalizam; modus vivendi; Rawls

nije evidentirano