hrvatski

Transfacijalni pristupi na paranazalne sinuse i bazu prednje lubanjske jame

Počeci transfacijalnog pristupa paranazalnim sinusima i prednjoj lubanjskoj osnovici datiraju iz prve polovice 20. stoljeća, prije svega pionirskim radom neurokirurga Hirscha, Schloffera i Cushinga. Kako se radilo o transnazalnim pristupima u područje sfenoidnog sinusa i hipofize ne smatramo ih transfacijalnim pristupima u užem smislu. Valja svakako napomenuti, obzirom na preantibiotsku eru, zapanjujuće nisku stopu mortaliteta od svega 5%, najčešće posljedicom meningitisa. Daljnjim usavršavanjem kirurške tehnike, poglavito kirurgije tumora paranazalnih sinusa, razvijaju se transfacijalni pristupi u užem smislu. Pravi zamah i puni smisao transfacijalni pristupi paranazalnim sinusima i prednjoj lubanjskoj bazi dobivaju tek u drugoj polovici 20. stoljeća uvođenjem antibiotika u svakodnevnu kliničku praksu i poglavito razvojem kraniofacijalne kirurgije. Transfacijalni pristupi u užem smislu su: a) Lateralna rinotomija (Moureau), koja nam pruža izvrstan prikaz nosne šupljine i lateralnog nosnog zida te je pogodna za medijalne maksilektomije. Njezinom modifikacijom po Weber - Fergusonu dobivamo izvrsnu ekspoziciju za totalne i radikalne maksilektomije. b) Totalna rinotomija, izuzetno korisna za ekstenzivni prikaz rešetnice i ostatka prednje lubanjske osnovice. Često se rabi kao dio kraniofacijalnih resekcija, c) "Midface degloving" incizija, kojom izbjegavamo ožiljke na licu. Pogodna je prije svega za inferiorne medijalne maksilektomije i ne pruža idealan prikaz cijeloga krova nosne šupljine. Ovim radom smo željeli prikazati uporabu transfacijalnih pristupa u kirurgiji benignih i malignih tumora nosa, paranazalnih sinusa i prednje lubanjske osnovice te valorizirati prednosti i nedostatke svakog od njih ponaosob.

transfacijalni pristup; paranazalni sinusi

nije evidentirano