hrvatski

Dragutin Prohaska i Antun Gustav Matoš

U hrvatskoj književnosti Dragutin Prohaska je djelovao desetak godina (1906.&#8211 ; &#8211 ; 1919.) i kroz to vrijeme razvio je bogatu književnokritičku djelatnost prikazujući djela hrvatskih pisaca u književnoj periodici, najčešće u Savremeniku i Hrvatskoj njivi. Često su puta njegove književne kritike izazvale oštre reakcije pisaca o kojima je pisao, pa su se nakon njihova objavljivanja nerijetko razvile i polemike. Razlog je najčešće bio osobne prirode budući je Prohaska iskazivao svoj osobne prosudbe o djelima pojedinog pisca, ne vodeći računa o već priznatim i u nekim osnovnim elementima neprijepornim obilježjima njihova književnog stvaralaštva, već je u pravilu svoje osobne prosudbe iznosio direktno, ne ustručavajući se negativnih ocjena i strogih pokuda, i to u pravilu donošenih bez odgovarajuće metodologije i kritičarskog aparata, dakle bez valjane i uvjerljive analize. Među onima koji su javno iskazali protivljenje Prohaskinim kritičarskim ocjenama, uzvraćajući mu neutemeljene napade, nalaze se mnogi istaknuti hrvatski pisci: Ulderiko Donadini, August Cesarec, Vladimir Nazor, te ponajviše i možda ne slučajno dvojica najvećih pisaca svoga doba &#8211 ; Miroslav Krleža i Antun Gustav Matoš &#8211 ; pa su tako među Prohaskinim polemikama najoštrije bile one s Krležom i Matošem. Prohaskini su književnokritički i polemički tekstovi pisani s naglašenim osobnim stavom, i u skladu s ideološkim motrištima određenim njegovom hrvatskosrpskom, odnosno južnoslavenskom orijentacijom, stoga je i Prohaskin pristup književnom djelu, premda je pokušao unijeti u svoje analize i estetsko mjerilo, u pravilu ostao vanjski, idejno moralizatorski. Nije stoga čudno, da književni kritičar takvih političkih i nacionalnih pogleda nije želio biti hvalitelj i zagovornik starčevićanca, štoviše ljutog stekliša, Antuna Gustava Matoša, dopustivši da različitost političkih pogleda zamuti njegov kritičarski pogled na piščevo književno stvaralaštvo. Upravo na primjeru Prohaskinih ocjena Matoševa književnog rada, te njihovih polemika, može se danas s pravom zaključiti da je u preplitanju Prohaskinih ideoloških motrišta s književnopovijesnim pristupom najprije ipak stradala znanstvenost njegovih historiografskih prinosa.

Dragutin Prohaska; Antun Gustav Matoš; Ulderiko Donadini; August Cesarec; Vladimir Nazor; Miroslav krleža; hrvatska književnost; književne kritike; književne polemike

nije evidentirano