engleski

Monetary policy - measures and instruments

U radu je prikazana hrvatska monetarna politika odnosno preciznije rečeno mjere i instrumenti koje je HNB primjenjivao u kreiranju monetarne politike, a koje su evoluirale u skladu sa tranzicijskim promjenama cjelokupnog makro i mikroekonomskog sustava, posebice bankarskog sektora. Osnovni pravac kretanja u svim tranzicijskim zemljama je sličan i svodi se na prijelaz sa jednorazinskog na dvorazinski bankarski sustav, uz prijelaz sa direktnih (komandnih) na indirektne (tržišne) instrumente monetarne politike. Brzina transformacije cjelokupnog financijskog sustava (posebno bankarskog sektora) u osnovi je determinira i brzinu transformacije aktivnosti središnje banke. Razvoj monetarne politike prikazan je kronološkim redoslijedom događanja, grupiran u tri razdoblja: 1) razdoblje hiperinflacije (koje je završilo sa implementacijom Stabilizacijskog programa iz listopada 1993.g.), 2) razdoblje konsolidacije i privatizacije bankarskog sektora (1994..g. - 1999.g.) i 3) suvremeno razdoblje. Mjere i instrumenti monetarne politike u razdoblju hiperinflacije bile su dominantno administrativnog karaktera, osnovni kanal kreacije novca bio je kredit središnje banke poslovnim bankama, dok se likvidnost podešavala pomoću obveznih rezervi i obaveznih blagajničkih zapisa. Dominantno administrativni karakter mjera i instrumenata monetarne politike iz toga razdoblja u osnovi je bio posljedica nenormalne opće situacije (rat, te nakon njega stanje ni rata ni mira) i tadašnjeg stupnja nerazvijenosti financijskog sustava odnosno preciznije rečeno strukture i stanja bankarskog sektora. Od implementacije Stabilizacijskog programa iz listopada 1993.g. glavni oslonac provedbe monetarne politike postaje tečaj domaće valute. Tečaj je ujedno bio i glavni cilj provođenja monetarne politike po zakonskoj osnovi (sve do donošenja novog Zakona o HNB-u iz 2001.g. kada je to postala razina cijena). Tečajni režim od 10. mjeseca 1993.g. odnosno od početka provedbe antiinflacijskog programa nije se značajnije mijenjao. Nominalno je to bio sustav upravljano fluktuirajućeg, no u stvarnosti se provodio sustav fiksnog tečaja. Dva su osnovna motiva, zbog kojih je izabran fiksni, a ne neki drugi tečajni režim: a) kredibilnost i b) limitiranje aktivnosti središnje banke. Prvo, fiksni tečaj je efikasan alata slamanja inflatornih očekivanja zato što je njegova kredibilnost lako provjerljivost od strane javnosti. Sve dok tečaj miruje, smatra javnost, nema potrebe mijenjati cijene ili zahtijevati velika povećanja plaća. Visina deviznih rezervi središnje banke u trenutku pokretanja antiinflacijskog programa (bile su vrlo niske odnosno gotovo nikakve) najvjerojatniji su razlog zbog koga se tečajni režim od početka nije tako i nazvao. Drugi važan razlog njegova odabira je relativno jednostavna provedba monetarne politike koju zahtijeva. Ulazak kuna u platni promet, uvjetovan je istovjetnim ulaskom deviza u konsolidirani bankarski sustav (bilo kod poslovnih banaka, bilo kod središnje banke). Emisijska aktivnost središnje banke u osnovi je istovjetna kao i da se izabrala neka strana valuta za zakonsko sredstvo plaćanja (u našem slučaju DEM). Prema tome fiksni tečajni režim vjerojatno je središnjoj banci poslužio kao (donekle) efikasna zaštita od političkih pritisaka da potiče kreditnu aktivnost banaka. S njegovom efikasnošću iz devedesetih rezultat bi najvjerojatnije bila samo skuplja sanacija. Osnovni problem pri provedbi takve tečajne, te izvedeno iz nje monetarne politike, je u njezinoj dugoročnoj (pa čak i srednjoročnoj) neodrživosti. Ako je tečajna politika izrazito kredibilna, onda ona rezultira izrazitom stabilnošću sustava, koji rezultira značajnim priljevom stranog kapitala. To je bio scenarij koji je središnja banka priželjkivala i koji se u krajnjoj liniji kod nas i desio. Problem u cijelom načinu razmišljanja je taj da se temeljem priljeva stranog kapitala, samo u iznimnim slučajevima (revitalizacija izvoznih segmenata gospodarstva izvršena pomoću stranog kapitala), mogu ostvariti dugoročno održive visoke stope rasta. Motivi ulaska stranog kapitala u osnovi su profitni (vrlo često uz to i kratkoročni), dok su motivi dugoročno održivog rasta male zemlje strateški (što znači dugoročno održivi) izvoz. Nema nikakvog ekonomskog razloga vjerovati da će se te dvije veličine same od sebe ujediniti. To se u krajnjoj liniji kod nas nije niti desilo, dok će tek vrijeme koje dolazi pokazati da li se to stvarno desilo i u Mađarskoj ili Češkoj (primjeri povećanog izvoza temeljem direktnih stranih investicija). Relativno značajniji priljev stranog kapitala, u relativno malenoj privredi, rezultira kontinuiranim aprecijacijskim pritiscima na tečaj, dok domaće cijene, posebice dobara koje ne sudjeluju u međunarodnoj trgovini odnosno nisu izložene inozemnoj konkurenciji bilježe autonomnu dinamiku rasta. Neto efekt u nas bio je kontinuirana realna aprecijacija koju, neovisno o tome kako mjerimo, indeksiramo, slažemo valutnu košaricu i sl., vrlo jasno možemo pratiti kroz deficit platne bilance ili još jasnije kroz vanjsko trgovinsku bilancu. Naš izvoz se već više od 10 godina ne mijenja (uvijek je negdje oko 4, 5 milijardi $), dok nam se uvoz u godinama izrazite stabilnosti uvijek izrazito i povećava (izrazita stabilnost = aprecirani tečaj). Rezultat je kumuliranje inozemnog zaduženja koje u krajnjoj liniji postaje i limit razvoja temeljen na takvoj strategiji. Kada otplate glavnice i pripadajućih kamata počnu premašivati apsorpcijsku moć priljeva kapitala iz inozemstva (neovisno o izvorima), tada (inozemno) zahtijevana restriktivnost fiskalne politike uvjetuje odstupanje od do tada aplicirane monetarne politike tj. odustajanje od fiksiranja tečaja. Osim relativno detaljne kronološke analiza modaliteta provođenja monetarne politike u Republici Hrvatskoj, u radu se ističu dva su ključna trenutka u kojima su učinjeni krupni propusti u koncipiranju, te izvedeno iz toga provođenju ekonomske politike. Prvi je u domeni monetarne politike i desio se krajem 1993.g. kada se u domaćem platnom prometu desio relativno značajan manjak domaće valute, koji je najvjerojatnije prouzročio aprecijaciju i pomak tečaja sa 4.444 na nižu razinu. Drugi trenutak je u domeni fiskalne politike i desio se 1998.g. kada se umjesto smanjenja opće stope poreza na dodatnu vrijednost sa 22% na nižu razinu desio rebalans proračuna kojim se državna potrošnja povećala za oko jedne trećine.

monetary policy, measures

nije evidentirano