Pretražite po imenu i prezimenu autora, mentora, urednika, prevoditelja

Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 134673

Transplantacija matičnih krvotvornih stanica u liječenju malignih limfoma


Nemet, Damir
Transplantacija matičnih krvotvornih stanica u liječenju malignih limfoma // Liječnički vjesnik 3. Hrvatski kongres hematologa i transfuziologa
Zagreb, 2003. (pozvano predavanje, nije recenziran, sažetak, stručni)


CROSBI ID: 134673 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca

Naslov
Transplantacija matičnih krvotvornih stanica u liječenju malignih limfoma
(Stem-cell transplantation in the treatment of malignant lymphoma)

Autori
Nemet, Damir

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, stručni

Izvornik
Liječnički vjesnik 3. Hrvatski kongres hematologa i transfuziologa / - Zagreb, 2003

Skup
3. Hrvatski kongres hematologa i transfuziologa

Mjesto i datum
Opatija, Hrvatska, 23.-26.10.2003

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
transplantacija; maligni limfomi
(transplantation; lymphoma)

Sažetak
NE-HODGKINOVI LIMFOMI Nakon rezultata PARMA studije (11) koja je u u randomiziranom prospektivnom ispitivanju pokazala da je ATKS superiorna konvencionalnoj &#8220 ; ; salvage&#8221 ; ; terapiji u bolesnika s uznapredovalim agresivnim NHL i druga ispitivanja potvrdila su djelotvornost transplantacije i u ranijim fazama bolesti tj. u prvoj remisiji kod bolesnika s visokim rizikom prema internacionalnom prognostičkom indeksu (IPI). Internacionalnim prognostičkim indeksom (IPI) (5) bolesnici se pri dijagnozi mogu klasificirati u četiri skupine shodno broju prisutnih nepovoljnih prognostičkih faktora (dob, performans status, vrijednost LDH, stadij bolesti, ekstranodalna lokalizacija): niski rizik sa 73% predmnijevanog 5-godišnjeg preživljenja, srednji niski rizik sa 51%, srednji visoki rizik sa 43% i visoki rizik sa 26% 5-godišnjeg preživljenja (5). Bolesnici u posljednje dvije grupe (srednje visoki i visoki rizik) s premnijevanim preživljenjem ispod 50% kandidati su za terapijske pristupe kakav je ATKS kao konsolidacijska terapija u prvoj KR. U studiji Haiouna i sur. (16, 17) u skupinama s viši rizikom (srednji visoki i visoki rizik) ATKS se pokazala superiornom sa signifikantno višim postotkom preživljenja. U u drugim kliničkim ispitivanjima (18, 19) također je uočena značajna razlika u preživljenju samo u skupini bolesnika sa srednje visokim i visokim rizikom prema IPI. U studiji Gisselbrechta i sur. i Reyesa i sur. (20, 21) ovi rezultati, međutim, nisu potvrđeni. U ovoj je studiji ATKS primjenjena rano u uvodnoj terapiji pokazala slabije rezultate od kompletno provedene konvencionalne terapije. Slično dizajnirana studija German High Grade Lymphoma Study Group (22) s ATKS u ranoj fazi liječenja nakon tri ciklusa uvodne konvencionalne terapije u usporedbi s pet ciklusa konvencionalne terapije nije pokazala razliku u ishodu ispitivanih grupa. Zahvaljujući boljoj tehnologiji transplantacije, naročito primjeni matičnih stanica iz periferne krvi te boljoj podržavajućoj terapiji tijekom protekle decenije smrtnost nakon ATKS u NHL značajno je reducirana i kreće se oko 5% što je uz smanjenje troškova liječenja dodatni argument za primjenu ATKS u ovoj grupi bolesnika (14). Panel eksperata u okviru American Society for Blood and Marrow Transplantation nakon analize istraživanja objavljenih od 1980. do 2000. objavio je evidence based review (ref. ) te na temelju dokaza o djelotvornosti transplantacije u agresivnih limfoma (difuzni B velikostanični, diffuse large cell B-cell non-Hodgkin's lymphoma, DLCL) donio preporuke koje se mogu sumirati u slijedećem. Transplantacija matičnih stanica u liječenju DLCL djelotvornija ja od konvencionalne terapije i preporuča se kao način liječenja za bolesnike u prvom, na kemoterapiiju senzitivnom relapsu, za bolesnike u prvoj kompletnoj remisiji koji prema IPI spadaju u grupu visokog ili intermedijarno visokog rizika te kao sekvencijalna terapija visokim dozama terapije u neliječenih bolesnika iste rizične skupine prema IPI. Transplantacija nije djelotvornija od konvencionalne kemoterapije te se ne preporuča za bolesnike u prvoj kompletnoj remisiji koji se svrstavaju u niski i intermedijarno niski rizik prema IPI. Također se ne preporuča za liječenje bolesnika koji su primili samo skraćenu uvodnu terapiju: 6 ili manje ciklusa CHOP, odnosno 12 ili manje ciklusa MACOP-B ili VACOP-B. To znači da transplantaciju treba primjeniti samo nakon potpuno provedene uvodne terapije. Nisu donesene preporuke za indikacije koje do sada nisu u potpunosti ili adekvatno istražene kao što je na kemoterapiju rezistentni relaps odnosno primarno refraktorne bolesti, prva parcijalna ramisija nakon potpuno provedene uvodne terapije te za sekvencijalnu terapiju visokim dozama u bolesnicima s nižim rizikom prema IPI. Za ove indikacije preporučeno je daljenje provođenje komparativnih studija. Transplantacija autolognih matičnih stanica trenutno je standardan pristup liječenju i preferira se nad transplantacijom alogenih matičnih stanica. Međutim, u tijeku su studije koje trebaju dalje evaluirati ulogu allotransplantacije u liječenju limfoma. Transplantacija autolognih matičnih stanica iz periferne krvi preferira se nad transplantacijom koštane srži. Nisu donijete preporuke za transplantacijske tehnike koje nisu dovoljno niti adekvatno istražene mada se preporučaju daljnje komparativne studije. To se odnosi na dvodtruku (double/tandem) transplantaciju, mijeloablativnu allotransplantaciju, ne-mijeloablativnu allotransplantaciju (mini-transplantacija), tehnike "čišćenja" transp'lantata, tehnike moblizacije matičnih stanica i protokole intenzivne terapije uz transplantaciju.Transplantacija se sve ćešće primjenjuje i istražuje i u liječenju indolentnih limfoma. Obzirom na njihovu manju kemosenzitivnost i slabije rezultate u smislu izliječenja primjenjuje se autotransplantacija uz imunoterapiju najčešće anti-CD20 monoklonskim protutijelima. S istim ciljem pokušava se iskoristiti graft-versus-tumor učinak transplantacije alogene koštane srži bilo uz mijeloablativnu terapiju ili kao ne-mijeloablativna (tzv. mini) transplantacija. HODGKINOVA BOLEST Visoke doze terapije uz ATKS primjenjuju se u liječenju različitih stadija Hodkinove bolesti (HB). U bolesnika s HB u relapsu ili s primarno refraktornom bolešću rezultati liječenja ATKS pokazuju 30-65% dugotrajnog preživljenja što je općenito bolje od rezultata koji se u takvih bolesnika postižu konvencionalnom kemoterapijom. Istovremeno, smrtnost liječenja ATKS reducirana je od prethodnih 10-20% na oko 5-7% (23, 24) što je rezultiralo širokom primjenom ATKS u određenim stadijima HB. U ispitivanju Yuena i sur. (29) usporedbom sličnih grupa bolesnika liječenih ATKS i konvencionalnom terapijom 4-godišnje preživljenje bilo je signifikantno bolje u ATKS grupi (52% za ATKS i 19% za konvencionalnu terapiju). U dvije prospektivne randomizirane studije, unatoč određenih slabosti pri provođenju isttraživanja, pokazano je da ATKS daje bolje rezultate od konvencionalne kemoterapije u bolesnika s refraktornom HB ili u relapsu HB. U ispitivanju British National Lymphoma Investigation (BNLI) (35) 3-godišnje preživljenje u grupi bolesnika liječenih ATKS bilo je signifikantno bolje (53%) u usporedbi s grupom liječenim konvencionalnom kemoterapijom (10%). Druga studija, koja predstavlja do sada najveće randomizirano, multicentrično ispitivanje, German Hodgkin&#8217 ; ; s Study Group (GHSG) i European Blood and Marrow Transplant Group (EBMT), pokazala je preživljenje bez bolesti od 53% u ATKS grupi i 39% u kemoterapijskoj grupi (p<0, 05) (36). Primjena ATKS kao intenzifikacijske ili konsolidacijske terapije u ranijim fazama bolesti u bolesnika s HB visokog rizika mogla bi znatno poboljšati rezultate u ovoj grupi bolesnika. (ASBMT 23, 48-52). Pri tome bi dealan pristup bio identificirati pri dijagnozi bolesnike s uznapredovalom bolešću loše prognoze. Brojni su pokušaji identificiranja prognostičkih činitelja pri dijagnozi HB. Niti najnoviji prognostički score International Prognostic Factors Project on Advanced HD (ASBMT 56) ne daje adekvatno rješenje ovom problemu. U liječenju malignih limfoma i dalje su nužna daljnja klinička prospektivna i kontrolirana istraživanja. Osim bolje selekcije bolesnika i primjenu ATKS u ranijim fazama bolesti nužnop je povećanje antitumorskog učinka liječenja. Mogućnosti daljnjeg pojačanja djelotvornosti visokih doza kemoterapije su ograničene obzirom da je ona već na granici prihvatljive toksičnosti. Stoga se brojne novije studije bave primjenom imunoterapije nakon transplantacije u fazi minimalne ostatne bolesti. Tu spadaju alfa interferon ili interleukin-2 sa ili bez LAK stanica, anti-CD19 imunotoksin ili na tumor reaktivni T limfociti. Specifična monoklonska protutijela kao što je anti-CD20 za neke NHL ili anti-CD25, odnosno anti-CD16/CD30 bispecifična protutijela kod HB pokazuju djelotvornost u dijela bolesnika bilo samostalno ili vezanih za radioaktivni u obliku radioimunokonjugata (radioimunoterapija).

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti



POVEZANOST RADA


Projekti:
0108198

Ustanove:
Medicinski fakultet, Zagreb

Profili:

Avatar Url Damir Nemet (autor)

Citiraj ovu publikaciju

Nemet, Damir
Transplantacija matičnih krvotvornih stanica u liječenju malignih limfoma // Liječnički vjesnik 3. Hrvatski kongres hematologa i transfuziologa
Zagreb, 2003. (pozvano predavanje, nije recenziran, sažetak, stručni)
Nemet, D. (2003) Transplantacija matičnih krvotvornih stanica u liječenju malignih limfoma. U: Liječnički vjesnik 3. Hrvatski kongres hematologa i transfuziologa.
@article{article, author = {Nemet, D.}, year = {2003}, keywords = {transplantation, lymphoma}, title = {Stem-cell transplantation in the treatment of malignant lymphoma}, keyword = {transplantation, lymphoma}, publisherplace = {Opatija, Hrvatska} }




Contrast
Increase Font
Decrease Font
Dyslexic Font