hrvatski

Nacionalno bogatstvo: Opće dobro svih građana ili prigoda za bogaćenje pojedinaca ?

Tematika članka raspravlja s etičkog aspekta o aktualnom problemu privatizacije onih dobara o kojima ovise nacionalni interesi jedne države. Polazeći od Aristotelove filozofije i poimanja čovjeka kao društvenog bića na koju se kasnije naslanja kršćanska tradicija a osobito filozofska i teološka misao sv. Tome Akvinskog, autor u članku ističe kako treba razlikovati opće od privatnog vlasništva te uočiti tri razine vlasništva: vlasništvo poimano kao antropološka kategorija, potom vlasništvo shvaćeno kao etička kategorija, tj. kao zahtjev da ekonomska dobra budu uistinu dana na upotrebu svim ljudima te vlasništvo shvaćeno kao društveno-pravna kategorija. U tom smislu, autor naglašava kako kršćanska tradicija poima nacionalno bogatstvo kao opće dobro svih građana te ukazuje na odgovornost koju imaju političari u brizi i očuvanju nacionalnog bogatstva. Posebno je naglašeno, u svjetlu crkvenih dokumenata, kako gospodarsko blagostanje nekog naroda ima se mjeriti ne toliko po sveukupnoj količini dobara što ih netko posjeduje nego po njihovoj pravednoj raspodjeli, tako da se svi u državi mogu razvijati i usavršavati. Drugim riječima koliko god bi postojalo obilje raspoloživih dobara, narod koji ne bi bio pozvan da ima udjela u njima, ne bi bio ekonomski bogat nego siromašan. Stoga, s etičkog aspekta gledano, u novom kapitalizmu, država i čitavo društvo dužni su skrbiti se za svoja nacionalna dobra, koja, između ostalog, tvore okvir unutar kojega je jedino moguće da svatko zakonito postigne svoje individualne ciljeve. Drugim riječima, postoje važne ljudske potrebe izvan ekonomske logike tržišta, tj. postoje dobra koja se na temelju vlastite naravi ne mogu i ne smiju prodavati ni kupovati jer po svojoj naravi nisu i ne mogu biti jednostavno roba.

nacionalno bogatstvo, opće dobro, država, politika, vlasništvo, solidarnost, pravedna raspodjela

nije evidentirano