hrvatski

Stigmatična personalizacija seljaka

Hrvatska, iako je imala najrazvijeniju industriju u staroj Jugoslaviji, ipak je u drugi svjetski rat ušla kao izrazito poljoprivredna zemlja. Industrija još nije bila toliko jaka da bi omogućavala niti "normalno prelijevanje stanovništva iz poljoprivrednog u druge sektore" pa je agrarna prenapučenost bila prisutna u gotovo svim krajevima. Iz rata se izišlo s pretežito poljoprivrednim stanovništvom. Planovi su, u skladu sa socijalističkim nazorima, predviđali razvitak industrije, naročito teške, i kolektivizaciju (ili, nešto kasnije, podruštvovljenje) svega postojećeg. U poljoprivredi je to značilo da se nacionalizacijom privatnog sektora dosegne željeni ideološki cilj - "ukinuće razlika između sela i grada", što je značilo i nestanak razlika između seljaka i radnika, odnosno pretvaranje seljaka u poljoprivrednog radnika u društvenom sektoru. Kako se to planiralo postići? Na dva glavna načina: 1. slijevanjem beneficija na jednu, radničku stranu i otvaranjem kanala za zapošljavanje nekvalificirane dojučerašnje seljačke populacije na radnim mjestima u nepoljoprivredi (osobito paleoindustriji) te 2. upornim postavljanjem različitih prepreka obiteljskoj poljoprivredi i njihovim nositeljima &#8211 ; ; seljacima. Osim stigme 'društvenog neprijatelja' zbog opiranja politički nametnutom gospodarsko- društvenom okviru, seljaci su zaradili i stigmu zaostalog, zatucanog društvenog aktera koji nikad neće biti u stanju brinuti sam o sebi. Treba mu, dok bude trajao, tutor. A nema 'efikasnijeg' tutora od nenaklonjene države!

industrijalizacija; kolektivizacija; ruralni egzodus; stigmatizacija seljaka;

nije evidentirano