hrvatski

Znanstvena politika i modernizacija u Hrvatskoj

Autor istražuje na koji je način znanost prisutna u trima razdobljima hrvatske modernizacije. U prvom razdoblju (do 1940.), drži autor, znanstvena politika nije samostalnim poslom, nego se prakticira u širem okviru kulturne modernizacije. Na toj je osnovi oblikovano nacionalno sveučilište (jedno) i nacionalna akademija znanosti i umjetnosti (jedna). Znanstvenu politiku kao lik kulturne modernizacije pokreću dva temeljna cilja: (i) uklanjanje bazične nepismenosti ; (ii) oblikovanje nacionalne inteligencije i identiteta. Tek se rubno pojavljuje i treći cilj: oblikovanje skupina sa specijalističkom tehničkom naobrazbom. U drugom razdoblju (1945.-1991.) osnovni se smjerovi znanstvene politike nastavljaju. No, radi uspostave industrijske i urbane zbilje, oblikuje se novi, autonomni, izazivač znanstvene politike. To je, po ocjeni autora, nova, specifična zbilja, koju oblikuje sintagma: tehničko društvo. Premda je tadašnji poredak drži u reduciranim okvirima, ta zbilja autonomno množi poticaje i impulse razvitku znanosti. Zato je olakšan i proces množenja nacionalnih sveučilišta (nova tri) te proces množenja mreže raznolikih tehničkih visokih škola. Na drugoj strani, pak, totalitarni temelj samog poretka proizvodi snažne ograničavajuće pritiske koji fosiliziraju znanstvene inicijative. U trećem razdoblju, nakon 1991. godine, autor drži da je temeljna činjenica odsutnost subjekta modernizacije. Autor zaključuje da nije moguće konstituirati znanstvenu politiku bez subjekta modernizacije. Radi toga predlaže, ponajprije, pripremu osnove na kojoj se on može samooblikovati. Osnovu zove razvojnim savezom između glavnih društvenih sudionika.

znanstvena politika; modernizacija

nije evidentirano