hrvatski

O čemu svjedoče zatočenici srbijanskih logora.

Iskustvima oslobođenih branitelja i civila iz srpskih logora dosad su se uglavnom bavili mediji, poglavito kroz izdvojene ispovijesti ili u maniri nesustavnih prikaza anegdotalnog karaktera. Iako i takva svjedočanstva imaju težinu, u znanstvenom smislu, mnogo veću vrijednost imaju sustavna istraživanja populacijskog karaktera ili ona provedena na nepristranim uzorcima zavidne veličine. Istraživači Instituta Pilar su, u suradnji s Hrvatskim društvom logoraša srpskih koncentracijskih logora obavili anketno istraživanje na približno dvije tisuće oslobođenih branitelja i civila, na temelju kojeg se, uza sve metodološke ograde, moglo suditi o načinu postupanja u logorima, ne više na razini izdvojenog slučaja, već kao odraz općeg načela. Zarobljenici su, kako pokazuju rezultati, uglavnom odvođeni u srpske logore Sremsku Mitrovicu i Staićevo, a duljina zarobljeništva uvelike je ovisila o statusu, krećući se od nekoliko tjedana za civile, pa sve do više od dvije godine za branitelje. Svjedočanstva pokazuju da je mučenje bilo sastavnim dijelom zatočeništva, kojeg je bila pošteđena tek neznatna manjina naknadno oslobođenih logoraša. Ni pogubljenja nisu bila rijetkost jer je gotovo polovica zatočenika bila svjedokom takvih postupaka. Istraživanje upućuje na zaključak da su nehumani postupci, zlostavljanje i smaknuća bili dijelom opće strategije fizičkog i psihičkog "slamanja" zarobljenika, koje se potom željelo instrumentalizirati, kako bi se u javnosti stvorio lažni dojam pravednoga rata moralno opravdanih ciljeva.

zatočenici; branitelji i civili; srpski koncentracijski logori; zatočeništvo; metode zlostavljanja; mučenje; Crveni križ

nije evidentirano