hrvatski

Energetska dinamika pri tranzicijskoj brzini između hodanja i trčanja

Osnovni cilj ovog istraživanja bio je odrediti i usporediti kinetiku VO2, energetsku potrošnju (C) i subjektivnu percepciju opterećenja (SOO) za hodanje i trčanje pri preferiranoj (PTB) i energetski optimalnoj tranzicijskoj brzini (EOTB) između hodanja i trčanja. 22 studenta KF, u 6 termina izvršili su mjerenje: VO2max, aerobnog praga za hodanje (APh1) i trčanje (APt1), PTB, EOTB, te VO2 tokom 4 testa hodanja i trčanja pri PTB (PH i PT) i EOTB (EH i ET) u trajanju od 30 minuta. Breath-by-breath spiroergometrijski podaci analizirani su dvo-komponentnim nelinearnim empirijskim modelom radi utvrđivanja kinetičkih parametara VO2. Za PTB utvrđeno je: 1) iste je prosječne vrijednosti kao i APh1 i APt1 (7.1 kmh-1), 2) značajno je niža u odnosu na EOTB (7.13 : 8.19 kmh-1, p<0.01), 3) značajno je povezana sa APt1 (r = 0.81), ali ne i sa APh1 (r = 0.07) i 4) nije povezana sa antropometrijskim karakteristikama ispitanika (p > 0.05). Na vremensku konstantu (&#61556; 1) za brzu komponentu VO2 nije utjecala brzina lokomocije, ali je pri trčanju bila značajno niža nego pri hodanju (29.1 : 33.4 s, p < 0.05). Parametri spore komponente VO2 nisu se razlikovali značajno između testova (p > 0.05), iako je spora komponenta VO2 pri EOTB bila u prosjeku više nego dvostruko veća pri hodanju nego pri trčanju (3.59 : 1.62 ml&#8226; min-1&#8226; kg-1). Vrijeme odgode za sporu komponentu (td2) u prosjeku je iznosilo 286&plusmn ; ; 150 s. Prosječno vrijeme za postizanje stabilnog stanja i energetska potrošnja bili su najmanji pri hodanju na PTB (tss = 316 s, Css = 156.9 mlO2&#8226; km-1). U ostalim testovima aerobna energetska potrošnja nakon 3 minute opterećenja (C3) bila je značajno niža od Css (p < 0.05), uz visoku korelaciju C3 i Css (r2 = 0.92 &#8211; 0.94). Pri trčanju, C3 i Css su bile značajno više pri PTB u odnosu na EOTB (p < 0.05). Bol u području prednje skupine mišića potkoljenice nakon prve minute hodanja pri EOTB uzrok je percepcije lokalnog opterećenja, i u trojice ispitanika razlog prekida testa zbog iscrpljenja prije 30. minute. SOO je bio viši pri hodanju nego pri trčanju za obje tranzicijske brzine, no ta je razlika bila značajna tek nakon prve minute opterećenja (p < 0.05). Linearni odnos SOO i VO2 u 30-minutnim testovima (r2 = 0.82 &#8211; 0.99) ukazuje da se spora komponenta VO2 može precizno percipirati i registrirati pri hodanju i trčanju pomoću Borgove ljestvice za praćenje subjektivnog osjećaja opterećenja. Rezultati ovog istraživanja upućuju na zaključak da čovjek ne koristi trčanje kao oblik lokomocije pri brzinama ispod aerobnog praga, odnosno hodanje pri brzinama iznad anaerobnog praga, te prirodni raspon brzine lokomocije obuhvaća samo jedan fiziološki prag za pojedine modalitete &#8211; aerobni za hodanje, a anaerobni za trčanje. Stoga možemo postaviti pitanje: da li su se dva metabolička praga, koji se u literaturi različito terminološki i strukturno opisuju, evolutivno razvili za dva osnovna modela ljudske lokomocije &#8211; hodanje i trčanje, pri čemu niži, aerobni prag, predstavlja brzinu pri kojoj čovjek mijenja modalitet lokomocije, a viši, anaerobni prag, predstavlja intenzitet opterećenja iznad kojeg brzina trčanja dobiva prvenstvo u odnosu na metaboličku ravnotežu između aerobnih i anaerobnih procesa.

hodanje; trčanje; kinetika VO2; energetska potrošnja

nije evidentirano