hrvatski

Monumentalno kao totalitarno

Problem kiparske monumentalizacije, čak i onih tema koje su implicitno intimističke poput akta, portreta prijatelja ili anonimne tjelesne kretnje, jedan je od onih problema koji može ili uspješno poopćiti prikazani motiv ili ga učiniti pretjeranim i neuvjerljivim. Monumentalno, naime, ne proizlazi iz uvećanih proporcija, svečanih i trijumfalnih gesta, pa ni iz povijesnog značaja prikazanih osoba i situacija, nego iz unutrašnje motivacije koja "monumentalizira" vanjsko ponašanje. Zato je monumentalno uvijek rezultat pokreta u nutrini bića koji nužno ne mora slijediti razmah vanjske geste. Naime, mnoga su umjetnička djela dosegnula monumentalno uz minimum gestualnog, a nekima je retorička prenaglašenost kretnji i stavova ostala "visjeti u zraku" nepotvrđena uvjerljivijim razlozima gestikuliranja. Stvar s monumentalnim koje proizlazi iz kiparske težnje za odražavanjem neke velike ideje (ideologije) često i kod najrealističkijih skulptura prekoračuje razmjere ljudskog prebacujući se u svijet idealnih tipova. Prometeji i Objavitelji nacističkih kipara Arna Brekera i Josefa Thoraka ili socijalistički stahanovci Vere Muhine kao i vojskovođe i ustanici Antuna Augustinčića imaju u sebi neku vrstu suvremene apstinencije od stila, ili obraćanja prošlosti (antičkoj i klasicizirajućoj) koja služi kao rezerva gotovih modela koje samo treba dramatizirati (kao da umjetnosti prošlosti, zbog nečega, nedostaje dovoljno izražajnosti i vanjske potkrijepe unutrašnjih napetosti). Zato su spomenuti primjeri kipova u službi velikih ideja, ideologija i potresnih povijesnih događaja, primjeri gdje ljudsko prekoračuje okvire jedinke pa čak i vrste, izdvajajući se na pozađu obogotvorene i iznimne pojave. Naravno, u tim primjerima monumentalni kipari novog vremena kao da nastoje što više uzvisiti događaj i osobu koju oblikuju kako bi potvrdili veličajnost ideje partije, države, ideologije koja stoji iza njih, a u drugi plan potisnuti obične ljudske slabosti i nesavršene "proporcije" čovjeka s ulice. Time ti kipovi postaju manji za sadržaj ljudskog, a veći za poputbinu herojskog i titanskog, mada nas umjetnici uvjeravaju kako se ipak radi samo o ljudima "naše vrste", ali idealnim prototipovima kojima trebamo težiti i na koje se valja ugledati. Ideja snage, mladosti i ljepote usuprot nemoći, starosti i ružnoći formula je koja ovo kiparstvo (Goebbels bi rekao "pokret za organizaciju optimizma") opasno približava idejama superiornosti, koje nisu toliko koštale samu umjetnost koliko ljude koji se nisu mogli uklopiti u tako "visoko postavljeni" ideal kako bi trebao izgledati i što bi trebao misliti "čovjek od bronce i mramora" koji je smijenio onoga od krvi i mesa.

monumentalno ; totalitarno ; kiparstvo

nije evidentirano