hrvatski

Glagoljaško pjevanje u Istri: stručna i uporabna terminologija

Stručno nazivlje kojim se određuje glagoljaško pjevanje u Istri i u drugim hrvatskim područjima razvija se od početaka ozbiljnog znanstvenog bavljenja glagoljaškim pjevanjem, od djelovanja Franje Ksavera Kuhača (1834-19). Svoj puni zamah doživljava od sredine 20. stoljeća s radovima Jerka Bezića. Tada se određuju: poznavanje pojave, zadaci i ciljevi. Stručno nazivlje odnosi se na više oblika pojavnosti glagoljaštva, na pismo, jezik, liturgiju, kulturu i dakako, pjevanje. Polazi se od rezultata rada znamenitih istraživača glagoljaštva. Kroz više stoljeća primjenjivalo se vrlo različito nazivlje koje bliže ili dalje određuje glagoljaštvo. Najstariji su nazivi od 14. stoljeća na talijanskom i latinskom jeziku: glagolita, glagolito, glagolitica, glagoliticum, glagolitarum, itd. Paralelno se koriste također brojni nazivi, poput, sloven6sko pismo, littera sclava, slava, schiava, slavonica, kurilovica (po sv. Ćirilu), ilirsko pismo, hrvatsko pismo, i drugi. Uporabni nazivi nalaze se u radovima istraživača. U njihovim izvještajima s terena, odnosno u popisima zapisane ili snimljene građe, zatim u stručnim i znanstvenim radovima. Određujući se spram istarskog područja, nalazimo ih kod Franje Ksavera Kuhača, Matka Brajše Rašana, Ivana Matetića Ronjgova i drugih. I stručno i uporabno nazivlje svjedoči o posebnoj tradiciji glagoljaškog pjevanja, o njezinoj dugoj opstojnosti, lokalnoj raznolikosti i vrijednosti.

Hrvatska; glagoljaštvo; glazba; terminologija

nije evidentirano