hrvatski

PREDIKTORI PROCJENE POTREBE ZA SUPERVIZIJOM EDUKACIJSKIH REHABILITATORA

Edukacijski rehabilitatori kao profesionalni pomagači osjetljiviji su na stres i pojavu sagorijevanja u odnosu na ostale pomagačke struke te su u većem riziku za smanjeno postignuće i nezadovoljstvo poslom. Stoga bi za edukacijske rehabilitatore supervizija mogla imati osobno važnu ulogu. Cilj ovog istraživanja je analizirati potrebu edukacijskih rehabilitatora za uključivanjem u superviziju u Hrvatskoj te utvrditi prediktore potrebe za uključivanjem u superviziju. Istraživanje je provedeno elektronskim putem, anketnim online upitnikom u kojem je sudjelovalo 120 magistara edukacijske rehabilitacije na području Republike Hrvatske. Primijenjen je za ove svrhe adaptirani anketni upitnik autorica Kolege i Vlahović-Štetić (2014) koji sadrži podatke o socioekonomskom statusu, pitanja vezana za iskustvo i potrebu za supervizijom te procjenu stupnja profesionalne osamljenosti na radnom mjestu. Primijenjeni su također Skala stresa na poslu (Majdak 2020) i adaptacija Upitnika o zadovoljstvu poslom (Maslić Seršić, Šverko i Galić 2004). Prema dobivenim rezultatima, 52, 5% sudionika (N=63) imalo je općenito iskustvo supervizije te je njih 26, 7% (N=32) imalo iskustvo razvojno-integrativne supervizije. Većina sudionika 76, 7% (N=92) izražava potrebu za supervizijom. Rezultati regresijske analize pokazuju da je jedini statistički značajan prediktor potrebe za supervizijom iskustvo u superviziji (R=0, 36, R²=13, p<0, 00). Oni koji imaju iskustvo u superviziji izražavaju veću potrebu za supervizijom. Ostali prediktori (godine radnog staža, zadovoljstvo poslom, stres, usamljenost na poslu) nisu statistički značajni. Dobiveni rezultati mogu poslužiti kao poticaj za daljnja i detaljnija istraživanja te širenje svijesti o važnosti uključivanja edukacijskih rehabilitatora u različite oblike profesionalne podrške.

supervizija, edukacijski rehabilitatori

nije evidentirano