hrvatski

Pristupi liječenju simptomatske i asimptomatske bakteriurije

Uvod s ciljem: Usprkos smjernicama, nepotrebno provođenje biokemijske i mikrobiološke analize urina i uvođenje antibiotske terapije česti su u svakodnevnom radu. Prekomjerna dijagnostika bez indikacije, nepravilno tumačenje rezultata te pritisak od strane pacijenata neki su od uzroka nepotrebnog liječenja antibioticima. Cilj je rada prikazati česte zablude u dijagnostici i liječenju asimptomatske bakteriurije i urinarne infekcije. Rasprava: Bakteriurija je prisutnost bakterija u urinu, a dijeli se na simptomatsku i asimptomatsku. Asimptomatska bakteriurija (AB) prisutnost je ≥ 10 5 CFU/ml bakterijskih vrsta u uzorku urina u pacijenata bez simptoma i znakova mokraćne infekcije, a neovisna je o piuriji. Pod povećanim su rizikom za razvitak kolonizacije pacijenti stariji od 65 godina s trajnim urinarnim kateterima, neurogenim mjehurom, urinarnom stomom te žene. Smjernice više infektoloških i uroloških društava ne preporučuju rutinsko praćenje i liječenje AB-a. Antibiotska terapija propisuje se već na prvi nalaz AB-a, a propisani antibiotik nerijetko prema smjernicama bude lijek drugog ili trećeg izbora. Odrasle osobe kojima je ustanovljen AB ne bi trebale biti liječene, osim ako je riječ o trudnicama, bolesnicima pred urološke zahvate te imunokompromitiranim bolesnicima. Čest razlog neracionalne primjene antibiotske terapije jest i postojanje različitih simptoma donjega urinarnog sustava koji izazivaju sumnju da se radi o urinarnoj infekciji, iako uzroci zapravo mogu biti neinfektivne prirode (neurološke, ginekološke, endokrinološke i dr.). Nepotrebno liječenje antibioticima može se izbjeći provođenjem analize urina i pravilnim tumačenjem nalaza te provođenjem odgovarajućih daljih pretraga u slučaju isključenja urinarne infekcije kao uzroka simptoma. Simptomatska bakteriurija označava bakterijsko prodiranje u urinarni sustav te se dijagnoza postavlja na osnovi kliničke slike i laboratorijskih nalaza. U simptomatskog pacijenta uz potvrdu analizom urina započinje se empirijska terapija nitrofurantoinom ili fosfomicinom. Analiza urina provodi se u svih pacijenata s klinički postavljenom sumnjom na mokraćnu infekciju, trudnica i pacijenata pred urološke zahvate. Ponovnu analizu urina nakon provedene odgovarajuće antibiotske terapije nije potrebno izvoditi, već samo u slučaju neuspješnog liječenja ili ponavljanja znakova urinarne infekcije. Cefalosporini i fluorokinoloni nisu antibiotici prvog izbora u liječenju urinarnih infekcija, no ipak se propisuju velikom broju bolesnika, osobito preko hitne službe, nakon čega s nalazom dolaze obiteljskom liječniku radi izdavanja recepta. Rezistencija na fluorokinolone u Republici Hrvatskoj (RH) za E. faecalis iznosi 23 %, a za E. faecium čak 87 %, dok je rezistencija E. faecalis na nitrofurantoin manja od 1 %. Slični podatci vide se i za E. coli, koja je daleko najčešći uzročnik AB te urinarnih infekcija. Stope rezistencije u RH za E. coli iznose: na ko- trimoksazol 26 %, ko-amoksiklav 12 %, cefalosporine oko 10 %, gentamicin 9 %, amikacin 1 %, nitrofurantoin 3 %, fosfomicin 1 %. Iz navedenih podataka jasno je vidljivo zašto su upravo nitrofurantoin i fosfomicin antibiotici prvog izbora u liječenju urinarnih infekcija. Zaključak: Provođenje analize urina bez indikacije, nepravilno tumačenje rezultata ili oslanjanje isključivo na kliničku sumnju bez potvrde analizom urina jesu najčešći uzroci neprimjerenog liječenja antibioticima u obiteljskoj medicini. Konačni su ishodi neracionalne antibiotske terapije pogoršanje rezistencije bakterija, veća učestalost C. difficile infekcija i više nuspojava. Neželjeni rezultati mogu se izbjeći pravilnom edukacijom i pridržavanjem smjernica za dijagnostiku i antimikrobno liječenje urinarnih infekcija.

antibiotici, bakteriurija, urinarne infekcije

nije evidentirano