hrvatski

Odgovornost ugostitelja za štetu zbog povrede izravnog ugovora o hotelskim uslugama

Donošenjem novog Zakona o obveznim odnosima 2005. godine, hrvatsko je odštetno pravo doživjelo revolucionarni preokret. Uz već postojeća legislativna rješenja, iz starog Zakona o obveznim odnosima (iz 1978. godine), o izvanugovornoj odgovornost za imovinsku i neimovinsku štetu te ugovornoj odgovornosti samo za imovinsku štetu, prvi je put uveden i institut odgovornosti za neimovinsku štetu povredom ugovora. Takvo rješenje iskaz je napretka shvaćanja načela ispunjavanja ugovornih obveza i suvremenog mišljenja o dostojanstvu i poštivanju ličnosti kontrahenata. Usporedna zakonodavstva različito gledaju na institut ugovorne odgovornosti za neimovinsku štetu, ali čak i u onim državama koje nisu uvele taj institut u svoja zakonodavstva, sudska praksa počinje bitno drukčije tumačiti norme ugovorne odgovornosti za štetu, uvelike priznajući pravo vjerovniku na naknadu neimovinske štete. Izravni ugovor o hotelskim uslugama jedan je od najvažnijih ugovora iz oblasti hrvatskog i usporednog prava u turizmu. Uza svu važnost za hrvatsko pravo u turizmu, isti nije bio reguliran ni u starom Zakonu o obveznim odnosima, a nije našao mjesto ni među normama novog Zakona o obveznim odnosima. Dok je stari ZOO iz 1978. godine to čak i bilo razumljivo (kako su svi veliki ugostitelji tada bili društvena privredna poduzeća u društvenom vlasništvu, smatralo se da će nositelji turizma biti agencije), za novi ZOO iz 2005. godine to je neshvatljivo (novi ZOO kao i stari uređuje četiri ista imenovana ugovora kao i stari ZOO, ponovno zanemarujući činjenicu da samo krajnji pružatelj usluga (ugostitelj) može biti nositelj turizma). Usprkos navedenim činjenicama, rješenja novog ZOO-a ipak uvelike utječu na primjenu izravnog ugovora o hotelskim uslugama i tumačenju odgovornosti njegovih stranaka. Dijelovi ZOO-a općenito o ugovorima i odgovornosti za štetu, kao i norme ugovora o ugostiteljskoj ostavi (koji je faktički posebni ugovor nastao iz ugovora o hotelskim uslugama) u potpunosti se odnose i na izravni ugovor o hotelskim uslugama. Posebno mjesto u kontekstu ugovorne odgovornosti za štetu ima ugostitelj (hotelijer) kao glavni subjekt i najveći pružatelj usluga u turizmu ; njegova se odgovornost povećava u smislu dostojanstvenijeg odnosa prema gostu i čuvanja i poštivanja osobe gosta. Usporedna prava, temeljem novih odštetnih rješenja, slijede koncept odgovornosti ugostitelja i za neimovinsku štetu. Temeljem svega navedenog, razumljivo je da ugostitelj odgovara zbog povrede ugovora i za imovinsku i za neimovinsku štetu.

ugovorna odgovornost ; imovinska i neimovinska šteta ; izravni ugovor o hotelskim uslugama ; odgovornost ugostitelja ; usporedno pravo

nije evidentirano