hrvatski

Interleukini IL-17a i IL-37 kao biljezi fenotipskih podtipova oboljelih od dijabetesa tipa 2

Ciljevi istraživanja: Odrediti raspon vrijednosti citokina IL-17A i IL-37 u osoba starije dobi s T2D i utvrditi obilježja ispitanika s kojima su ti citokini povezani te i optimalne granične vrijednosti tih citokina i njihovu razdjelnu moć za vaskularne komplikacije i druga nepovoljna stanja povezana s T2D te je usporediti s onom standardnih upalnih biljega. Dodatni cilj bio je utvrditi optimalni broj i obilježja fenotipskih podskupina koje se mogu prepoznati u ispitanika korištenjem kliničkih i sociodemografskih podataka i upalnih markera. Nacrt istraživanja: presječna studija Ispitanici i metode: Ispitanici su bili oba spola, s dijagnozom T2D, stari 50 i više godina koji su samostalno mogli dolaziti svome izabranom liječniku obiteljske medicine, uz neke isključne čimbenike. Bilo je ukupno 170 ispitanika, izabranih konzekutivnom metoom probira. Istraživanje je provedeno tijekom četiri mjeseca, 2020. godine, u četiri ordinacije obiteljske medicine, u kojima su liječnici prihvatili sudjelovanje u istraživanju. Višestruki regresijski modeli korišteni su za procjenu povezanosti upalnih markera s drugim varijablama. Za utvrđivanje fenotipova, korištena je klaster metoda primjenom algoritma k-srednjih vrijednosti. Rezultati: Citokin IL-17A je pokazao malu varijabilnost (IQR 0, 21 – 3, 21 pg/mL), dok je varijabilnost IL-37 bila veća, ali izrazito iskrivljena i u većine ispitanika je pokazivala niske vrijednosti (IQR 3, 40 i 38, 0 pg/mL). Citokini IL-17A i IL-37 su bili pozitivno povezani jedan s drugim, s tim da su vrijednosti IL-37 bile više ovisne o stupnjevima porasta IL-17A, nego što je to bio slučaj s IL-17A s obzirom na porast IL-37. Gerijatrijski sindrom krhkosti pokazao se kao najvažniji modificirajući čimbenik u povezanosti pojedinih čimbenika s varijacijama u vrijednostima IL-17A i IL-37. Bolesnici s T2D mogu se razvrstati u podskupine (fenotipove) na temelju spontanog okupljanja (klasteriranja) sociodemografskih i kliničkih obilježja koji opisuju te bolesnike, skupa s pripadajućim vrijednostima citokina IL-17A i IL-37. Tako definirani fenotipovi mogli bi se koristiti u praksi za razlikovanje bolesnika s T2D prema stupnju rizika za nastanak KV komplikacija i nepovoljnih ishoda. Prepoznavanje fenotipova je potrebno zbog velikih međusobnih razlika tih bolesnika s obzirom na antropometrijske mjere, komorbiditetna stanja, metaboličke parametre, stupanj upale te razvijenost stanja krhkosti. Zaključak: Rezultati mogu pomoći u boljem razumijevanju faza kronične upale povezane s razvojem oštećenja organa i vaskularnih komplikacija u osoba s dijagnozom T2D i općenito sa stanjima povećanog KV rizika, što je od potencijalno praktične važnosti, zbog toga što su T2D I KVB glavni uzroci morbiditeta i mortaliteta u populaciji osoba starije dobi. Od velike važnosti je u budućim istraživanjima istaknuti tehnike klasteriranja, kako bi se iskoristio dijagnostički potencijal novih upalnih markera IL-17A i IL-37 u kompleksnim kroničnim bolestima kao što je T2D.

kronična upala ; T2D, IL-17A ; IL-37 ; složene kronične bolesti ; skriveni fenotipovi ; podskupine ; tehnike klasteriranja

nije evidentirano