hrvatski

Tragom Evlije Čelebija kroz Hercegovački sandžak

U knjizi autori obrađuju putovanje osmanskog putopisca Evlije Čelebija (1611. – 1685. ili kasnije), koji je 1664. godine posjetio Hercegovački sandžak i u svojem Putopisu ostavio brojna svjedočanstva o Hercegovini u drugoj polovici 17. stoljeća. Knjiga se temelji na dosad neobrađenim informacijama koje se nalaze u rukopisu za koji se smatra da je autograf, odnosno izvorni rukopis Evlijina Putopisa. Podatke iz autografa uspoređuje se s dosad poznatim podatcima o osmanskoj Hercegovini koji se nalaze u izdanju Putopisa koje je preveo i priredio Hazim Šabanović 1950-ih godina, te s drugim historiografskim podatcima o Hercegovini u drugoj polovici 17. stoljeća. Knjiga Tragom Evlije Čelebija kroz Hercegovački sandžak sastoji se od dva dijela. U prvom dijelu, s ciljem dobivanja što jasnije slike područja koje je Evlija posjetio, donosi se pregled srednjovjekovnih prilika u Humu. Teritorij Huma u 10. i 11. stoljeću obuhvaćao je područje od desne obale rijeke Neretve do rijeke Cetine. Najveće teritorijalno proširenje Huma ostvarit će se za vladavine velikaške kuće Kosača, čiji je najznačajniji predstavnik bio Stjepan Kosača, koji od 1448. godine nosi titulu hercega. Prostor kojim je herceg Stjepan gospodario prostirao se od Prijepolja na sjeveroistoku do Bokokotorskog zaljeva na jugu, te od Omiša na zapadu do Duvna na sjeveru. U to vrijeme Osmansko Carstvo, predvođeno sultanom Mehmedom II. Osvajačem, postaje sve agresivnije u teritorijalnom širenju, što će se odraziti i na prostor kojim je gospodario herceg Stjepan. Već za hercegova života spomenuto se područje počelo nazivati Hercegovinom. Iako su Kosače još od 1411. godine surađivali s Osmanlijama, taj je odnos od samih početaka bio neravnopravan i nije mogao spasiti Hercegovinu od osmanskog osvajanja. Nakon što je Mehmed II. 1463. godine osvojio Bosnu, bilo je samo pitanje vremena kada će ista sudbina zadesiti i Hercegovinu. Da se ni Hercegovina nije predala bez borbe, zorno pokazuju primjeri Sokola, Blagaja i Ključa, koji su osmanskom osvajaču najduže pružali otpor. Osmanskim osvajanjem današnjega Herceg Novoga 1482. godine i utvrde Koš na Neretvi desetak godina kasnije pao je i posljednji branjeni ostatak nekadašnjeg teritorija hercega Stjepana. Osmanlije su još i prije konačnog pada Hercegovine zasnovali najprije vilajet Hercegovinu, a zatim i Hercegovački sandžak, čime je nekadašnji teritorij hercega Stjepana postao dijelom osmanske države, pod čijom će vlašću ostati do kraja 19. stoljeća. Nakon razdoblja osmanskog uspona tijekom 16. stoljeća i afirmiranja osmanske države kao svjetske sile uslijedilo je razdoblje stagnacije i financijskih te gospodarskih poteškoća. Unatoč krizi koja se sve više produbljivala, osmanski su sultani ulazili u nove sukobe s različitim neprijateljima Carstva. Na zbivanja u Hercegovini posebno se odrazio sukob Osmanskog Carstva s Mletačkom Republikom: Kandijski rat (1645. – 1669.) vodio se većinom na otoku Kreti, ali su se ratne operacije odvijale i na istočnoj jadranskoj obali te nanosile stanovništvu Hercegovine nova stradanja. Na mletačkoj strani aktivno su sudjelovali uskoci, odnosno raseljenici s osmanskog teritorija koje su Mlečani privukli povlasticama na svoju stranu. Uskoci su poduzimali brojne ratničke pohode na drugu stranu mletačko- osmanske granice. U takvim okolnostima stradavali su i muslimanski i kršćanski podanici Osmanskog Carstva. U drugom dijelu knjige obrađuju se Evlijine zabilješke o Hercegovačkom sandžaku, koje autori analiziraju i uspoređuju s današnjim stanjem osmanske materijalne i nematerijalne baštine na spomenutom području, kao i rijetkih kršćanskih građevina koje putopisac izravno ili neizravno spominje. Opisujući tadašnju Hercegovinu, Evlija iznosi brojne opise ratnih stradanja kojima je tijekom Kandijskog rata tamošnje stanovništvo bilo izloženo. Pri tome nije izostavio ni narodna predanja koja je čuo od svojih domaćina, opise prirodnih bogatstava kojima se divio, različitih specijaliteta koje je kušao, kao ni opise stanovnika i njihove svakodnevice. Posebnu pozornost usmjerio je na opise muslimanskih naselja i najznačajnijih javnih građevina. Putujući tadašnjom Hercegovinom, osmanski je putopisac zabilježio zanimljive opise građevina u Prijepolju, Pljevljima, Čajniču, Foči, Herceg Novom, Nevesinju, Stocu, Počitelju, Blagaju, Mostaru i Konjicu, koji je bio posljednja postaja na njegovu putovanju kroz Hercegovački sandžak. Tijekom analize Evlijinih zabilješki o materijalnoj i nematerijalnoj kulturi Hercegovačkog sandžaka nastojali smo istražiti ne samo stanje građevina, nego i fizički proći područjem tadašnje i današnje Hercegovine. Slijedeći Evlijinu rutu na terenu, nastojali smo što vjernije prenijeti današnje stanje građevina koje je opisao. Iako su mnogi od objekata iz osmanskog razdoblja davno propali – za neke se ne zna ni gdje su se nalazili, ni kako su izgledali – ipak je određen broj preživio do danas, barem u ruševnom stanju. Hercegovinu smo pokušavali doživjeti Evlijinim očima – s tom razlikom da je naše putovanje trajalo znatno kraće, budući da smo putovali automobilom, a ne na konjima. Uspoređujući Evlijine zabilješke s današnjim stanjem, pokušali smo dati što vjerniji opis putova kojima smo prolazili, ali i drugih zanimljivosti koje smo čuli od lokalnog stanovništva. Naime, veliku pomoć u terenskom istraživanju pružili su nam mještani brojnih hercegovačkih naselja koji su nas na nama nepoznatim lokacijama usmjeravali na pravi put, upozoravali na eventualne probleme ili upućivali na druge osobe koje bi nam mogle biti od pomoći – a nerijetko su i oni sami bili izvor brojnih zanimljivih informacija i priča iz prošlosti. Na temelju dosad izloženog može se ustvrditi da novi podatci iz autografa pridonose stvaranju jasnije slike osmanske Hercegovine u drugoj polovici 17. stoljeća i pomažu pri razjašnjavanju nekih dosadašnjih nejasnoća. Mnogi podatci koje Evlija iznosi precizni su, jasni i pouzdani, što će istraživačima uvelike biti od pomoći pri rasvjetljavanju hercegovačke povijesti spomenutog razdoblja. Što se, pak, tiče dijelova Putopisa u kojima su podatci manjkavi ili neuvjerljivi, treba imati na umu da Evlija mnoge podatke nije bio u mogućnosti provjeriti, ili se oslanjao na izvore koji su mu bili dostupni i nije ih imao razloga propitivati. Osim toga, treba voditi računa o tome da Evlija nije u svakom trenutku težio iznositi precizne podatke, nego da je pisao i s ciljem da zadivi čitatelje. U svakom slučaju, smatramo da je Evlijin putopis vrijedan povijesni izvor kojemu bi i budući istraživači trebali pristupiti kao takvome.

Evlija Čelebi, Hercegovina, Osmansko Carstvo, putopis, 17. stoljeće, Hercegovački sandžak

nije evidentirano