hrvatski

Od unutarnjih i vanjskih čimbenika učenja do motivacije

Kako bi preživjeli i stvorili bilo koji oblik društvene organizacije, moramo razumjeti djelovanje i namjere drugih osoba. Učenje oponašanjem temelj je kulture čovjeka, a djeca imitiraju odrasle u puno većoj mjeri nego drugi čovjekoliki majmuni. Stoga i podučavanje treba biti prvenstveno ono putem vlastitog primjera (npr. ako želite da dijete ne puši, onda nećete pred njim pušiti i govoriti mu da je to štetno). Iako odavno znamo kako djeca većinom nesvjesno usvajaju aktivnosti, navike, vokabular i ideje članova zajednice u kojoj žive, danas znamo da je većina takvih aktivnosti posredovana sustavima „zrcalnih“ neurona u moždanoj kori čeonog i tjemenog režnja koji se aktiviraju već samim gledanjem određenih aktivnosti drugih osoba (izreka „što majmun vidi, to majmun radi” još više vrijedi i za ponašanje čovjeka) ; takva aktivnost se npr. može snimiti u Brocinom motoričkom području za govor, dok dijete gleda druge osobe kako govore. Na temelju tih i drugih rezultata smatra se da je Brocino motoričko područje za govor nastalo i lateraliziralo se povećanjem susjednog područja neurona specijaliziranih za izvođenje pokreta (gestikulaciju) dominantne (desne) ruke. Djeca s poremećajima iz autističnog spektra, što danas uključuje i djecu s Aspergerovim sindromom, ne mogu „čitati” namjere drugih osoba ili ih razumiju pogrešno, imaju odstupanja u društvenoj komunikaciji i interakciji te atipičnosti u obilježjima općeg ponašanja i interesa. Djeca najbolje uče kad su uključena u aktivnosti za koje misle da su korisne u svakodnevnom životu, odnosno da su važne u društvenom/kulturnom kontekstu. Stoga im treba što češće ukazivati na korist naučenog sadržaja, a što više aktivnosti staviti u društveni/kulturni kontekst, npr.: - vježbanje govornih i komunikacijskih vještina kroz debate kakve se mogu vidjeti na televiziji ; - vježbanje sposobnosti pisanja i izražavanja kroz npr. izdavanje školskog lista ; - učenje kroz kontakte sa stručnjacima i znanstvenicima u lokalnoj zajednici ; - učenici mogu doći i na njihovo radno mjesto npr. tijekom aktivnosti u Tjednu mozga. Nova znanja se bolje pamte ako se nadovezuju na prethodno usvojena ; još je od Aristotela poznata činjenica da sposobnost učenja novoga zavisi od prethodnog znanja, jer je nove činjenice potrebno asocirati tj. povezati s onima koje su otprije poznate i stabilne u vlastitom mentalnom okruženju. Učenje je uspješnije ako učitelj pažljivo analizira prethodno znanje učenika o nekom sadržaju i upotrijebi ga kao polaznu točku za objašnjavanje novoga („building blocks of knowledge”). Podučavanje treba započeti od većih, općepoznatih i konkretnih činjenica, a zatim nadovezivati sitnije, manje poznate i apstraktne. Što je više različitih načina usvajanja i obrade određenog sadržaja, veća je i vjerojatnost njegovog kasnijeg prisjećanja (sinestezija) ; najmanje trećinu vremena treba rezervirati za ponavljanje i provježbavanje. Od najranije dobi djeca razvijaju strategije da bi si pomogla riješiti probleme na koje nailaze (tzv. preferirani kognitivni stil), npr. složeni prostorni problem čitanja karte može se riješiti korištenjem vidno-prostornih (smjer i mjesto na koje treba doći se kodira prostorno) ili verbalnih sposobnosti (prostorna informacija s kodira u instrukcije o skretanju korak po korak) ; većinom djevojčice preferiraju verbalni kognitivni stil i njime će riješiti taj zadatak verbalno iako je taj postupak u ovom slučaju manje učinkovit. Učitelj pomaže izravno (eksplicitno) ukazujući djetetu što je važno ili neizravno pomažu mu da samo dođe do odgovora ; u zavisnosti od starosti i sposobnosti učenika, u idealnom bi slučaju učitelji trebali postepeno smanjivati svoj utjecaj i pružanje podrške u rješavanju problema, tako da učenici preuzimaju sve veću odgovornost za vlastito učenje i napredovanje. Pritom djecu ne treba pohvaljivati i nagrađivati zato što su sama po sebi jako „pametna“ i „inteligentna“, pa su brzo i bez napora riješila određene zadatke i probleme, već ih treba pohvaljivati za učinjeni trud! Nekoliko je istraživanja provedenih još 2004. godine pokazalo da su ovakva djeca s vremenom sve više zaostajala jer su se sve manje trudila i hvatala ukoštac sa sve težim gradivom, te „odabirala“ samo ona područja i zadatke koji su im išli bolje, da bi na kraju ispitivanog razdoblja bila u značajnom zaostatku u odnosu na skupinu djece koja su pohvaljivana za napor koji su uložili da bi savladali određeni sadržaj. iako treba težiti razumijevanju, a ne pukom memoriranju, ne smije se zanemariti važnost poznavanja činjenica neophodnih za rješavanje problema. Površno zapamćene informacije lako se zaboravljaju ; nasuprot tome, kada se nešto dobro razumije, teže se zaboravlja i može se bez poteškoća koristiti u raznim situacijama. Stupanj lakoće usvajanja i upamćivanja novih činjenica veći je što je dijete mlađe, pa nije iznenađujuće da npr. predškolci znaju više pokemona nego stvarnih životinja. Dakle, same činjenice ne predstavljaju problem, već njihova zanimljivost, te logičnost (sustavnost) usvajanja. Jedna od najboljih predskazujućih varijabli za budući uspjeh djeteta je njegova sposobnost nositi se s negativnim emocijama te je li ih u stanju prenijeti i podijeliti s osobama u koje ima povjerenja. Učitelj treba pozitivno (nagrađivanjem, a ne kažnjavanjem) poticati učenike na učenje, poticati ih na suradnju s drugim učenicima, te da im zadavati smislene zadatke putem autentičnih materijala. Unutarnji (interni) čimbenici učenja (npr. inteligencija) su individualni i visoko nasljedni, ali se nikad ne smije zaboraviti da je plastičnost dječjeg mozga ogromna i da su ovi čimbenici u stalnoj i neprekidnoj interakciji s okolinom, te da je stoga kod svakog učenika daljnji napredak uvijek moguć. Dopaminske mezolimbičke i mezokortikalne projekcije čine kostur univerzalnog sustava nagrade. U slučaju neispunjenja nekih zadanih ciljeva aktivaciju ovog sustava čovjek pokušava postići na neki drugi, obično predvidljiviji i lakše dostupan način ; npr. neispunjenje školskih ili radnih zadataka ili neki drugi neuspjeh često se „nadoknađuje“ prekomjernim jedenjem (displacement behavior) da bi se ipak postigao planirani stupanj nagrade/ugode, a koji je zbog nekog razloga izostao. Inteligentnija djeca u istim uvjetima brže dolaze do točnih odgovora, te mogu dulje odgađati ugodu (čine bolje dugoročne izbore). O svemu tome više u knjizi "Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja", Zagreb: Naklada Ljevak (2020).

regulacija emocija ; učenje ; unutarnji (spoznajni i emocionalni) čimbenici učenja ; vanjski (poticajni) čimbenici učenja ; čimbenici učenja povezani s razvojnim i individualnim razlikama te motivacijskim stanjima

nije evidentirano