hrvatski

Srednje školstvo u Osijeku (1918. - 1941.)

Cilj je rada napraviti pregled srednjeg školstva u Osijeku u razdoblju od 1918. do 1941. godine i ustanoviti koliko se srednje školstvo u Osijeku razvilo ili stagniralo u razdoblju od 30 godina i to na osnovi broja obrazovanih učenika, kvalitete nastavničkog kadra i opremljenosti škola. Na primjeru Osijeka nastoji se utvrditi kakva je bila tadašnja školska politika, kakav je bio odnos školskih vlasti prema nastavnicima i učenicima, kako je izgledala tadašnja nastava, kakav je bio položaj učenika i profesora i kakve su bile značajke prosječnog profesora. Proučavaju se Klasična gimnazija, Niža realna gimnazija, Realna gimnazija i Ženska realna gimnazija. Metodologija istraživanja uglavnom se temelji na analizi tadašnjeg odgojno-obrazovnog diskursa, kvantitativnoj analizi izvora te na prozopografskoj metodi izrade kolektivne biografije osječkih srednjoškolskih profesora. Teško je dati jednoznačnu ocjenu razvoja srednjeg školstva u Osijeku u razdoblju od 1918. do 1941. godine, s obzirom kako je u nekim pogledima napredovalo, u nekim stagniralo, a u nekim i nazadovalo. Nazadovanje srednjeg školstva u Osijeku može se pronaći u činjenici kako je na početku promatranog razdoblja u Osijeku bilo tri, a na kraju promatranog razdoblja dvije srednje škole. Školstvo je uglavnom stagniralo, stanje školskih zgrada bilo je slabo, kao i opremljenost školskih knjižnica i školskih zbirki učila. Polje u kojem je srednje školstvo u Osijeku definitivno napredovalo jest porast broja učenika koji se gotovo udvostručio. Osim što je broj učenika srednjih škola u Osijeku u međuratnom razdoblju porastao, došlo je i do određenih promjena u spolnoj, nacionalnoj, vjerskoj i socijalnoj strukturi učenika. Važna značajka života učenika srednjih škola u Osijeku bila je i zabava. Kao i u svim autoritarnim društvima, državne vlasti nastojale su slobodno vrijeme mladih imati pod nadzorom i njime upravljati, odnosno staviti ga u poželjne okvire. Na osnovu stvaranja kolektivne biografije profesora osječkih srednjih škola u međuratnom razdoblju, stvorena je slika prosječnog profesora. Nastava u međuratnom razdoblju nije se previše razlikovala od nastave u austrougarskom razdoblju. I dalje je prevladavao herbartizam. Umjesto ulaganjima u osuvremenjivanje srednjoškolskog sustava i stvaranje optimalnih uvjeta za školski rad, prosvjetne su vlasti bile puno zainteresiranije za korištenje srednjih škola kao poligona za usađivanje propagirane državne ideologije u buduće obrazovane kadrove. Navedena se temeljila na dvije glavne ideje – nacionalnom jedinstvu, odnosno, pogotovo nakon 1929., integralnom jugoslavenstvu, i – vodećoj ulozi dinastije Karađorđevića.

Osijek ; srednjoškolski sustav ; gimnazije ; profesori ; kolektivna biografija

nije evidentirano