hrvatski

Atribucije i perfekcionizam u borilačkim sportovima

Sportski uspjeh od sportaša često traži savršenu izvedbu. Međutim, težnja za savršenstvom može dovesti do negativnih posljedica ako nije usmjerena na pravilan način. Upravo istraživanja perfekcionizma pomažu nam u balansiranju postavljanja visokih standarda izvedbe bez pretjerane samokritičnosti. Uz to, posebno je zanimljivo istraživati kako je perfekcionizam povezan s atribucijama uspjeha i neuspjeha jer su ti ishodi sastavni dio sportskog iskustva svakog sportaša. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na to da kod najuspješnijeg nastupa adaptivni perfekcionisti donose atribucije na način koji se smatra adaptivnim, dok oni sportaši koji imaju izražene negativne aspekte perfekcionizma imaju tendenciju atribucije donositi na način koji se smatra manje poželjnim, pa čak i štetnim za sportsku izvedbu. Naime, dobiveno je da su za svoj uspjeh adaptivni perfekcionisti donosili internalnije atribucije za koje su smatrali da su više pod njihovom osobnom kontrolom od neadaptivnih perfekcionista i neperfekcionista dok su svoje neuspjehe neadaptivni perfekcionisti procjenjivali kao stabilnije u odnosu na adaptivne perfekcioniste. I prijašnja istraživanja ukazuju na to da je težnja za perfekcionizmom u sportu povezana s adaptivnim obrascem atribuiranja uspjeha i neuspjeha, dok su negativne reakcije na nesavršenost povezane s atribucijama koje se smatraju manje poželjnima i koje potencijalno mogu naštetiti sportskoj izvedbi (Stroeber i Becker, 2008). Nadalje, u ovom je istraživanju dobiveno da sportaši koji pred sebe postavljaju visoka, ali realistična očekivanja u većoj mjeri smatraju da je njihov uspjeh pod njihovom kontrolom u odnosu na neadaptivne perfekcioniste i neperfekcioniste. Takav način atribuiranja smatra se poželjnim te im on može pomoći da očekuju uspjeh i u budućnosti (Holhschuh, Nist i Olejnik, 2001). Za razliku od njih, neadaptivni perfekcionisti ne očekuju uspjeh u budućnosti (Enns i Cox, 2002), a takav način razmišljanja povezan je s pripisivanjem neuspjeha stabilnim atribucijama (Kelley i Michela, 1980). Ovo istraživanje potvrdilo je navedenu razliku na dimenziji stabilnosti za neuspjeh što ukazuje na veću tendenciju adaptivnih perfekcionista da svoj neuspjeh ne gledaju kao pokazatelj nesposobnosti, već kao smjernicu koja im daje informaciju o tome kako bi trebali uložiti više truda ili promijeniti strategiju koju koriste (Slade i Owens, 1998). Naposljetku, važno je naglasiti da ovo istraživanje nje potvrdilo da je samookrivljavanje za neuspjehe u većoj mjeri izraženo kod neadaptivnih perfekcionista. Moguće je da je do toga došlo zbog toga što je samookrivljavanje za neuspjehe potencijalno prisutno kod svih sportaša u obliku poželjnog obrasca preuzimanja odgovornosti za ishode, bez obzira kakvi oni bili. Glavno ograničenje ovog istraživanja predstavlja mali uzorak sudionika koji dolaze iz tri borilačka sporta. U buduća bi istraživanja trebalo uključiti veći broj sportaša iz različitih sportova te ispitati razlike na korištenim varijablama s obzirom na dob, spol i vrstu sporta. Također, bilo bi korisno istraživanje provesti na sportašima koji su odustali od sporta te na sportašima koji su mlađi od 16 godin

atribucije, perkecionizam, borilači sportovi

nije evidentirano