hrvatski

Odnos jezika i društva u strukturalizmu u poststrukturalizmu

U radu se analizira odnos jezika i društva unutar strukturalizma i poststrukturalizma. Riječ je o dvjema glavnim skupinama teorija koje su obilježile filozofiju i lingvistiku 20. stoljeća. Strukturalizam je teorijski pristup koji identificira obrasce čovjekova ponašanja i opstojnosti u društvenim uređenjima, fokusirajući se mahom na jezik. U radu se uvodno predstavlja glavni nositelj strukturalizma Ferdinand de Saussure, koji je odvojio lingvistiku od semiologije i u nauk o jeziku uveo dihotomije. Jedna od osnovnih dihotomija jest jezik – govor, ali za razliku od izdanja Saussureove lingvistike u kojima je vrlo naglašena dominacija jezika nad govorom, posljednji pronađeni Saussureovi rukopisi upućuju na jednaku važnost jezika i govora pri čemu je jezik neka vrsta uopćavanja govora. Kada je riječ o odnosu jezika i društva, Saussure je smatrao da jezik utječe na društvene interakcije, ali i da društvene interakcije utječu na jezik. Na Saussureovim uvidima izgrađen je poststrukturalizam koji dovodi u pitanje kako određena vjerovanja, prihvaćena sama po sebi, zapravo djeluju na jačanje dominacije i moći određenih aktera unutar društvenih odnosa. U poststrukturalističkoj teoriji jezik se smatra središnjim dijelom kruženja diskursa – sustava moći/znanja koji definiraju i reguliraju društvene institucije, discipline i prakse. Tako se u radu analiziraju predstavnici francuske struje poststrukturalističke ideje: Claude Lévi-Strauss, Roland Barthes, Louis Althusser, Michel Foucault, Gilles Deleuze, Pierre Bourdieu, Jacques Lacan, Jacques Derrida i Jean Baudrillard te njihove teze vezane za (su)odnos jezika i društva. Analizira se i feministička interpretacija strukturalizma na temelju teza i djela Julie Kristeve i Judith Butler.

jezik, društvo, strukturalizam, poststrukturalizam

nije evidentirano