hrvatski

Znanje o prostoru u jezičnom znanju. Analiza značenja prostornih prijedloga u talijanskom jeziku

U ovoj se knjizi istražuje prostorno značenje onih članova prijedložnog sustava u standardnom talijanskom koji svoja primarna značenja ostvaruju upravo u domeni prostora. Istraživanje je provedeno unutar kognitivnolingvističkog teorijskog okvira, pri čemu je Vandeloiseov (1986, 1991) funkcionalni pristup prostornim prijedlozima u francuskom jeziku korišten kao osnova za teorijsko-metodološki model kojim je provedena semantička analiza talijanskih prostornih prijedloga. U knjizi su kritički razmotreni pristupi prostornim prijedlozima općenito, a njihova je ukupnost podijeljena u dvije stupnjevito ustrojene kategorije: (i) ‘dominantno prostorne’ i (ii) ‘funkcionalno-prostorne’. Kritički su prikazane i najvažnije semantičke studije posvećene talijanskim (prostornim) prijedlozima kako bi se stekao uvid u dosadašnja postignuća na ovom području (Devoto 1940, Parisi i Castelfranchi 1970, Crisari 1971, Weinrich 1978a, Pennacchietti 2006). Osim spomenutih semantičkih studija, proučen je doprinos talijanske gramatikografije (1951.–2016.) ovom području te su podjelom svih analiziranih izdanja po kriteriju obrade kategorije prijedloga (tradicionalistički, sintaktički i Schwarzeov smjer talijanske gramatikografije) izvedeni zaključci o načinima definiranja članova ove kategorije, njihovim klasifikacijama i načinima značenjske raščlambe. Spoznaje do kojih se došlo kritičkim razmatranjem međunarodne i talijanske literature relevantne za predmet ovoga istraživanja iskorištene su u razradi teorijsko-metodološkog modela. Pokusnom primjenom radikalno polisemijskog pristupa na jedan dio prostornoznačenjske strukture prijedloga su potvrđena je potreba za uspostavom jasnih kriterija kojima se mogu međusobno razgraničiti različita prostorna značenja istog prijedloga i definirati ono primarno. Kao kriterij za utvrđivanje odjelitog prostornog značenja prihvaćen je kriterij različitog prostornog odnosa između trajektora i orijentira prema ‘modelu dosljedne polisemije’ (Tyler i Evans 2003). Međutim, bilo je nužno jasno definirati što se može odrediti kao razlika u prostornom odnosu, pa su s tim ciljem teorijski razmotreni i međusobno razgraničeni pojmovi ‘prostornoga’ i ‘funkcionalnog’ u značenju prijedloga. Sagledani su čimbenici dinamike sila i naposljetku je izdvojen raspored trajektora i orijentira u odnosu na osi trodimenzionalnog koordinatnog sustava kao pokazatelj različitog prostornog odnosa. Kao kriterij za definiranje primarnog značenja određen je stupanj kompleksnosti pojma koji ga određuje. Nadalje, izrađen je prijedlog simboličkog prikaza (kompleksnih) pojmova koji određuju prostorna značenja prijedloga i on je primijenjen na konkretne elemente obuhvaćene analizom. Teorijski su sagledani paradigmatski odnosi među prijedlozima, a posebna je pozornost posvećena problemu prijedložne antonimije. Zaključak da se primjenom Pennacchiettijeve (2006) varijable ‘(retro)aplikativnosti’ može utvrditi prijedložna antonimija omogućio je utvrđivanje homonimije u slučaju oblika da. Provedeno istraživanje je uporabno utemeljeno, a korišten je korpus pisanog talijanskog jezika CORIS/CODIS Sveučilišta u Bologni. Korpusna je analiza u ovom radu kvalitativnog karaktera, pri čemu je važnu ulogu imala sustavna introspekcija istraživača poduprta sudovima izvornih govornika. Istraživanjem je obuhvaćeno ukupno dvadeset i dva prijedloga i prijedložna izraza: su, sopra, sotto, al di sopra di, al di sotto di, davanti a, dietro (a/di), di fronte a, alle spalle di, dirimpetto a, a destra di, a sinistra di, di/a fianco a/di, vicino a, lontano da, accanto a, in, dentro (a/di), fuori (di/ da), a, da1 i da2 . Za sve su navedene prijedloge i prijedložne izraze izrađena uporabna pravila koja su u nekim slučajevima popraćena ograničenjima izbora, a svakom je uporabnom pravilu pridružen simbolički prikaz složene strukture pojma koji određuje prostorno značenje. Svaka značenjska varijanta se prikazuje analognim simboličkim prikazom, čime se ukazuje na nepostojanje stvarnog dispariteta između pojmovne i leksičke polisemije. Kompleksna struktura pojmova koji određuju prostorna značenja prijedloga obuhvaća funkcionalne i prostorne značenjske odrednice. Njihova je struktura posljedica čovjekovog utjelovljenog iskustva i enciklopedijskog znanja (Žic Fuchs 1991, 2009), a holistički karakter takvih snopova različitih osobina ustrojenih prema načelu obiteljskih sličnosti omogućuje govornicima korištenje istog oblika za kodiranje izrazito širokog raspona srodnih, ali ne potpuno jednakih prostornih odnosa.

prijedlozi, talijanski jezik, značenje, kognitivna lingvistika, kompleksni pojmovi, enciklopedijsko znanje, utjelovljeno iskustvo, funkcionalno, prostorno, trajektor, orijentir

nije evidentirano