hrvatski

Racionalna dijagnostika i terapija "teških" bolesnika

Uvod: Ambulante obiteljske medicine mjesta su prvog kontakta za većinu bolesnika. Problem može biti kirurške, internističke pa čak i ginekološke prirode, a osobnost, obrazovanje i način ponašanja svakog pacijenta drugačiji. Dok je komunikacija s nekim bolesnicima ugodna i uspješna, u 15 do čak 60% slučajeva radi se o „teškim” bolesnicima s kojima je suradnja zahtjevna i rezultira češćim upućivanjem konzultantima te propisivanjem većeg broja lijekova. Rasprava:„Teški” bolesnici su svi oni koji izazivaju frustraciju i neugodne emocije u liječnika. Obično se radi o agresivnim, narcisoidnim, manipulativnim, somatizirajućim ili multimorbidnim bolesnicima koji imaju visoka očekivanja, žele poseban tretman i često se koriste zdravstvenim uslugama. Takvi bolesnici traže mnogo vremena i često budu emocionalno iscrpljujući po liječnika. Također postoje i „teški” liječnici s malo radnog iskustva, slabih komunikacijskih vještina, arogantni, usmjereni na somatski medicinski problem, nezadovoljni ili premoreni poslom. I uvjeti okoline mogu se opisati kao teški. Može se raditi o buci iz okoline, o više osoba u sobi za pregled, nejasnim pravima i obvezama donesenima od zdravstvenog osiguranja te nestručnim mišljenjima okoline. Sve to utječe na teškoće u komunikaciji između liječnika i bolesnika te govorimo ne samo o „teškom” bolesniku nego i o „teškom” susretu. Kod dijagnostike „teškog” susreta potrebno je analizirati neugodan susret, osvijestiti negativne emocije, otkriti njihov izvor te ih prihvatiti. Korisne su i kolegijalne rasprave. Terapija „teških” susreta odnosi se i na bolesnika i na liječnika. Bolesnika je potrebno pregledati i učiniti osnovne dijagnostičke pretrage, opisati cilj i rezultat pretraga te postaviti jasna očekivanja u vezi s bolesti. Bolesnik mora biti uključen u kontrolu svoje bolesti ispunjavanjem dogovorenih zadataka, a po potrebi treba uključiti obitelj i prijatelje. Konzultacije moraju biti češće, ali kraće. Liječnik mora poštivati sebe i biti svjestan svojih emocija, prednosti i mana, uzimati strukturiranu anamnezu, znati prepoznati problem i pogledati ga iz bolesnikove perspektive bez osuđivanja ili stereotipiziranja. Uz stalnu edukaciju dobre verbalne komunikacije, bitno je prepoznati i njezine neverbalne dijelove. Zaključak: Postoji više čimbenika koji rezultiraju „teškim” pacijentom. Analizirajući ih, može se zaključiti da se zapravo radi o „teškom” susretu. Dijagnostika i terapija odnosi se na svakog od čimbenika – bolesnika, liječnika i okolinu.

“teški” bolesnik ; “teški” susret ; obiteljska medicina

nije evidentirano