hrvatski

Interakcije lijekova kod pacijenata oboljelih od šećerne bolesti tipa 2

Uvod Šećerna bolest jedan je od najznačajnijih javnozdravstvenih problema suvremenog društva s vrlo visokom prevalencijom i uzlaznim trendom u broju oboljelih posebice u razvijenim zemljama. U CroDiab registru sveukupno je u 2020. bilo registrirano 310.212 osoba sa šećernom bolešću, a procjenjuje se da je taj broj i veći. Ranija istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj tek 60 % oboljelih osoba ima postavljenu dijagnozu tako da se procjenjuje da je ukupan broj oboljelih blizu 500.000. Za regulaciju šećerne bolesti često se koristi više od jednog antidijabetika. Uz šećernu bolest često su pridružene dijagnoze hipertenzije, dislipidemije i depresije koje također nerijetko zahtijevaju primjenu više od jednog lijeka. Svrha rada Utvrditi potencijalne klinički značajne interakcije lijekova kod bolesnika sa šećernom bolesti tipa 2 na uzorku farmakoterapija iz javnih ljekarni. Metode Retrospektivno analizirana je farmakoterapija za 273 pacijenta oboljela od šećerne bolesti tipa 2 (MKB E11), na uzorku iz javnih ljekarni. Sveukupno je u istraživanje uključeno 16 javnih ljekarni iz Republike Hrvatske. Uključeni su pacijenti stariji od 18 godina. Pacijenti starije životne dobi smatrani su oni pacijenti koji imaju 65 i više godina. Za analizu interakcija korišten je program Lexicomp UptoDate. Interakcije su kategorizirane u pet grupa prema kliničkoj značajnosti: A (interakcija nema kliničke značajnosti), B (intervencija nije potrebna, nema dovoljno podataka), C (potreban je pojačan nadzor, intervencija prema potrebi), D (nužna je intervencija u terapiju) i X (kontraindicirana primjena). U analizu su uključene interakcije kategorije C, D i X kliničke značajnosti. Dobiveni podaci su kategorizirani prema navedenim skupinama antidijabetika i prema dobi (stariji ili mlađi od 65 godina). Istraživanje je obuhvatilo sljedeće skupine antidijabetika: bigvanide, tiazoliddindione, inhibitore alfa-glukozidaze, derivate sulfonilureje i glinide, inhibitore enzima dipeptil-peptidaze 4, analoge glukagonu sličnog peptida 1, inhibitore suprijenosnika natrija i glukoze 2, inzuline i analoge, te ostale antidijabetike. Rezultati U istraživanje je bilo uključeno 273 pacijenta oboljelih od šećerne bolesti tipa 2. Prosječna dob pacijenata je 69, 7 godina, od kojih je 68, 1 % bilo starije od 65 godina. Uključeni pacijenti su u prosjeku imali 6, 6 propisanih lijekova, te 1, 7 antidijabetika. Utvrđeno je sveukupno interakcija 1487, od toga je 785 potencijalnih klinički značajnih interakcija uključivalo antidijabetike. Najviše interakcija antidijabetika, 503, utvrđene su kod pacijenata starije životne dobi. Utvrđene interakcije antidijabetika su bile stupnja značajnosti C i D. Najzastupljenije interakcije antidijabetika su bile stupnja značajnosti C (91, 2%). Najčešća interakcija kod pacijenata oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 je bila između gliklazida i metformina (C), dok je najčešća D interakcija utvrđena između vildagliptina i gliklazida. Najčešća C interakcija koja nije uključivala antidijabetik bila je indapamid-perindopril, dok je najčešća D bila amlodipin-simvastatin. Utvrđeno je 10 različitih parova X interakcija koje nisu uključivale antidijabetike. Najčešći lijek u X interakcijama bio je promazin (4 od 10 X interakcija). Zaključak Pacijenti oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 najčešće su izloženi interakcijama između samih antidijabetika koje za posljedicu imaju povećan rizik od nastanka hipoglikemije, što je od osobitog značaja za pacijente starije životne dobi. Interakcije koje nisu uključivale antidijabetike su lijekovi iz C ATK skupine (lijekovi s s djelovanjem na srce i krvožilje). Interakcije stupnja značajnosti X nisu utvrđene s antidijabeticima. Optimizirana farmakoterapija šećerne bolesti treba razmotriti rizik od interakcija lijekova kako bi se odgodile potencijalne komplikacije farmakoterapije i razvoj drugih komorbiditeta.

šećerna bolest ; potencijalne klinički značajne interakcije lijekova ; farmakoterapija

nije evidentirano