hrvatski

Slikarstvo Proljetnog salona

Proljetni salon izložbena je manifestacija koja je između 1916. i 1928. godine, na dvdeset i šest izložaba, okupila velik broj umjetnika, afirmirajući raznolike stilske tendencije u slikarstvu, kiparstvu i grafici. Od svojih početaka Proljetni salon nije bio zatvorena i programski čvrsto određena grupacija umjetnika. Upravo je svojom otvorenošću različitim likovnim pogledima i poetikama omogućavao afirmaciju mlađe generacije i novih stilskih izraza. Kao široka grupacija umjetnika školovana u Zagrebu i u europskim umjetničkim središtima (od Muenchena i Beča, do Praga i Pariza), Proljetni salon je, uz izlagačke prostore poput Salona Ulrich i Umjetničkog paviljona, imao ulogu pokretačke snage koja je osiguravala razvojni kontinuitet hrvatskog likovnog modernizma. Zasluge i dosezi Proljetnog salona kao organizirane manifestacije veliki su i stoga mu pripada ravnopravno mjesto mmeđu važnim postajama na liniji razvitka hrvatske umjetnosti. Zahvaljujući Proljetnom salonu Zagreb je postao važno umjetničko srediđte na ovim prostorima, što dokazuju i mnogobrojna gostovanja umjetnika iz susjednih sredina. Slikarska dionica Proljetnog salona, koja je tema ovoga magistarskog raada, ima posebnu vrijednost - doprinosi slikara koji su izlagali na ovim izložbama imaju veliko značenje za kontinuitet razvitka hrvatskog slikarstva u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, kao i za zaživljavanje modernizma u cjelokupnoj hrvatskoj umjetnosti. Sagledavajući stilska obilježja slikarstva Proljetnog salona može se zaključiti da se ono oslanjalo na likovna iskustva ddruštva Medulić, ali i slikara Minhenskog kruga. kroz djela umjetnika koji su sudjelovali na izložbama Proljetnog salona tako se sabire, apsorbira i nadalje razvija naslijeđe upravo ovih dviju važnih pojava u hrvatskoj umjetnosti. Također, nakon prestanka organiziranja izložaba Proljetnog salona, na hrvatskoj se umjetničkoj sceni pojavljuju dvije nove grupacije - Udruženje Zemlja i Grupa Trojice - koje se u pojedinim slikarskim stilskim segmentima oslanjaju na određene ideje koje su bile začete ranije, upravo na izložbama proljetnog salona. Stoga je ova izložbemna manifestacija, a posebice njezin slikarski dio, važna poveznica i faktor kontinuiteta između likovnih pojava prije Prvog svjetskog rata i onih u četvrtom desetljeću dvadesetog stoljeća. U ovom magistarskom radu pružena je i periodizacija slikarstva Proljetnog salona na osnovi interpretacije ostvarenih stilskih tendencija u važnim djelima izlaganim na njegovim izložbama. Slikarstvo Proljetnog slaona podijeljeno je na tri razdoblja. Od 1916. do 1919. dominantna su secesijska produženja i nagovještaji ekspresionizma. Od 1919. do 1921. do izražaja dolaze oslanjanja na Cezanneov slikarski način i specifične inačice ekspresionističkih izraza. od 1921. pa do krakja postojanja proljetnog salona, uz zaostatke ekspresionističke retorike, osnovne su stilske oznake postkubističke inklinacije, magični realizam i neoklasicizam kao vrste realističkih tendencija u slikarstvu dvadesetih godina. Unutar Proljetnog salona manifestirale su se raznorodne umjetničke težnje vremena, na njegovim izložbama sudjelovali su umjetnici koji postaju nositelji razvojnih linija hrvatske umjetnosti i, naposljetku, upravo su na izložbama Proljetnog salona bili izložene radovi koji pripadaju vrhuncima hrvatskog slikarstva dvadesetog stoljeća. Cilj ovoga magistarskog rada bio je bolje upoznavalnje i vrednovanje slikarske dionice Proljetnog salona kao važne i nezaobilazne sastavnice povijesti hrvatskog slikarstva dvadesetog stoljeća.

Proljetni salon; hrvatsko slikarstvo; 20. stoljeće

nije evidentirano