hrvatski

Metaspiritualna umjetnost u Hrvatskoj u drugoj polovini 20.stoljeća.

Doktorska disertacija na temu metaspiritualne umjetnosti u hrvatskoj umjetnosti druge polovine 20. stoljeća zasnovana je na teorijskom istraživanju metaspiritualne umjetnosti, te na primjeni provedenog istraživanja u studijama slučajeva hrvatskih umjetnika Borisa Demura i Mirka Zrinšćaka. Navedeni metodološki postupak ujedno omogućuje razumijevanje rekontekstualizacije spiritualnog u umjetnosti postavangarde i postmodernizma, s naglaskom na hrvatsku umjetničku produkciju druge polovine 20. stoljeća. Provedeno istraživanje pokazuje da u hrvatskoj umjetnosti postoje umjetničke pojave koje se u literaturi dovode u kontekst metaspiritualnog, premda se u neujednačeno tumače. Studija konkretnih slučajeva pokazuje da se kiparski opus Mirka Zrinšćaka u cjelini može svrstati u metaspiritualnu umjetnost, dok se metaspiritualnost u radu Borisa Demura očituje u kasnijem ciklusu spiralne umjetnosti (od 1982./83.). Tijek istraživanja i odabir znanstvene metodologije proizašao je iz provjere hipoteza disertacije, od temeljne pretpostavke koja je podrazumijevala postojanja značajnog broja umjetničkih pojava koje se mogu povezati s metaspiritualnim praksama, ali se s obzirom na nedovoljnu istraženost teme nesustavno i neujednačeno tumače. Izvedena su opsežna temeljna istraživanja teorijske platforme metaspiritualne umjetnosti, uz izvore dosadašnjih istraživanja teme u svjetskoj i hrvatskoj povijesti i teoriji umjetnosti, uključivši saznanja iz drugih znanstvenih polja. Dvodijelna struktura disertacije proizašla je iz odabira znanstvene metodologije i postupaka provjere polazišnih hipoteza, a ukupno obuhvaća pet poglavlja. U prvom dijelu disertacije, nakon uvodnog poglavlja i navođenja razloga, svrhe, ciljeva i hipoteza znanstvenog istraživanja, te definiranja temeljnih pojmova, pregledno su iznesena saznanja o dosadašnjim istraživanjima teme u svjetskoj i hrvatskoj literaturi. Pokazuje se da je na prostoru bivše Jugoslavije, od 1970-ih pa tijekom 1980-ih, postojala izrazita teorijska aktivnost na temu metaspiritualne umjetnosti. Slovenski teoretičar Tomaž Brejc u literaturu je uveo termin transcendentalni konceptualizam, vežući ga uz specifično djelovanje slovenske grupe OHO u periodu 1970. – 1971. Neformalna teorijska i istraživačka grupa Zajednica za istraživanje prostora (1982. – 1989.) u brojevima 3. i 4. časopisa Mentalni prostor (1986. i 1987.) iznosi prijedloge pristupa u teorijskom izvođenju metaspiritualnosti. U Hrvatskoj, početkom1980-ih, povjesničar umjetnosti Marijan Susovski u prostoru Studio Galerije suvremenih umjetnosti pripremio je dvije izložbe umjetnika Vladimira Dodiga Trokuta (1980. i 1982.), upućujući u tekstu kataloga na metaspiritualno određenje Dodigovih djela. Od posebnog značaja za postuliranje teme disertacije je teorijski rad Miška Šuvakovića, s obzirom na postojanje determinacije spiritualnog, diferencijacije spiritualnog/metaspiritualnog i klasifikacije metaspiritualne umjetnosti. Naročito Šuvakovićev model tumačenja aspekata spiritualnosti, apostrofiran sintagmom „Prelaženje formalizma“, i objavljen u časopisu Mentalni prostor 3 (1986.), te članak „Metaspiritualnost“ iz 1989. Od iznimnog značaja za definiranje temeljnih pojmova disertacije je Pojmovnik teorije umjetnosti, odnosno Pojmovnik suvremene umjetnosti, te Postmoderna, istog autora. U trećem poglavlju disertacije istražena je recepcija apstraktne umjetnosti u hrvatskoj umjetnosti, počevši od 1950-ih, pa do kraja stoljeća. Među hrvatskim umjetnicima koji su najdosljednije afirmirali metaspiritualnu praksu prepoznati su Dodig Trokut i Željko Kipke. Najopsežnije poglavlje disertacije bavi se teorijskim postuliranjem metaspiritualne umjetnosti, pri čemu su istražene teorije modernizma, te posebice postmodernizma koje temu znanstveno postuliraju u drugu polovinu 20-stoljeća. Iz teorijske platforme u disertaciji se izvodi teorijsko interpretativni okvir radi njegove primjene na studije slučajeva, u drugom dijelu disertacije. Drugi dio disertacije obuhvaća teorijsko izvođenje metaspiritualne umjetnosti na studijama konkretnih slučajeva, Borisa Demura i Mirka Zrinšćaka. Zasnovano je na provjeri hipoteze da se cjelokupni kiparski opus Zrišćaka i spiralni ciklus Demura mogu svrstati u korpus metaspiritualne umjetničke prakse, a navedeni umjetnici značajke ove umjetnosti artikulirali kroz estetiku nevidljivog, interpretaciju arhetipskog, kontekstualizaciju kozmičkog i ritualni pristup u izvedbi djela. Uporište u potvrđivanju teza pružila je kritička recepcija. U oba primjera, u disertaciji se metaspiritualno izvodi iz ritualno-kontemplativne izvedbe djela, uz primjenu pojmova metaauratska umjetnosti i neoritualna funkcija djela. Riječ je o novotvorbama koje su proizašle iz termina o „auri“ i „ritualnoj funkciji umjetnosti“ njemačkog filozofa Waltera Benjamina. Repetitivnoj izvedbi u obradi umjetnine i tretmanu materijala kod Zrinšćaka, te repeticiji istog motiva u spiralnom ciklusu Demura, pripisali smo obilježje neoritualne umjetničke prakse kojom se težište s rada na materijalu (Zrinšćak) ili motiva (Demur) izmješta na razinu postizanja auratskog efekta.

metaspiritualna umjetnosti, neoritualna umjetnost, metaauratska umjetnost, Boris Demur, Mirko Zrinšćak

nije evidentirano