hrvatski

Razvoj arijanizma na Bliskom istoku

Arijanizam je bio kršćanska hereza nastala u 4. stoljeću poslije Krista iz učenja libijskog svećenika Arija. Srž Arijevog i učenja njegovih sljedbenika je ta da Sin, Isus nije istobitan i jednak Bogu Ocu čime se udarilo na jednu od najosnovnijih kršćanskih dogma, a to je dogma o jednom Bogu i tri potpuno jednake božanske osobe. Ovaj pokret je unio nemir kako u Crkvu tako i u već tada opterećeno Carstvo kojeg su razdirali unutarnji nemiri i vanjske prijetnje. Arijevo i učenje njegovih sljedbenika je prvo osudio aleksandrijski biskup Petar što je rezultiralo ekskomunikacijom Arija i njegovih istomišljenika. Nastala je velika podjela unutar Istočne crkve, a sve je rezultiralo Prvim ekumenskim koncilom u Niceji održanim 325. godine na kojem je Arijevo učenje proglašeno herezom. Arije je ponovno ekskomuniciran nakon što je u međuvremenu prihvaćen natrag, ali to nije spriječilo širenje njegovih ideja. Nakon smrti cara Konstantina 337. godine i dolaskom na vlast proarijanskog Konstancija II. arijanizam je doživio svoj vrhunac. U ovom radu se sukladno tome obrađuje važnost i sam utjecaj teoloških pitanja na već ionako tešku političku situaciju Rimskog Carstva. Nakon desetljeća sporova i mnogobrojnih održanih sinoda, u koje je bila uključena i zapadna strana Carstva na kojeg je arijanski spor ostavio dubok trag u vidu postavljanja caru podobnih biskupa, pape i produbljivanja jaza s Istokom, na vlast je došao car Teodozije koji saziva Drugi ekumenski koncil održan 381. godine u Carigradu na kojem je ponovno osuđen arijanizam i donesena nova vjeroispovijest nazvana Nicejsko-carigradska koju dan danas baštini najveći dio kršćanske Crkve.

arijanizam, Arije, hereza, Konstantin, koncil, Niceja, Konstancije, Carigrad

nije evidentirano