hrvatski

Tjeskoba kao mogućnost čovjekova samoozbiljenja. Ogled o ontološkoj relevantnosti tjeskobe na tragu Kierkegaarda i Tillicha

Nakana je priloga izložiti pojam tjeskobe nadahnut suvremenim filozofijskim nacrti- ma, osobito egzistencijalnim filozofijama kršćanskog nadahnuća Sørena Kierkegaar- da i Paula Tillicha. Tjeskoba o kojoj je ovdje riječ nije »stvar« psihopatologije, već je radije egzistencijalna i ontološka u svojoj naravi. Ona stalno prijeti čovjeku kao trajno prisutna mogućnost smrti i neuspjeha. Čovjek je stoga ne može dokinuti, već ona, ispravno usvojena, u konačnici predstavlja njegovu autentičnu mogućnost samooz- biljena. Izvor je ontološke tjeskobe u čovjekovoj »konačnosti« mišljenoj kao jednoj od temeljnih »komponenti« ljudske egzistencije. Kod spomenute dvojice filozofa upravo tako mišljena tjeskoba predstavlja središnje antropologijsko učenje: ona je stanje u ko- jem postajemo svjesni mogućnosti vlastitog nebitka. No, svijest o nebitku implicira i pitanje o bitku, odnosno, onoj moći koje daje svemu što jest da jest i koja se u svemu što jest naslućuje. Time nam tjeskoba otvara pitanje o onoj zbilji koju tradicionalna fi- lozofija kao i kršćanska teologija nazivaju Bogom

tjeskoba, konačnost, nebitak, hrabrost, bitak sam, čovjekovo samoozbiljenje, Bog

nije evidentirano