hrvatski

Viktor Axmann i osječka secesija

Viktor Axmann/Vladoje Aksmanović (Osijek, 1878. – Valpovo, 1946.) bez ikakve je sumnje najvažniji arhitekt secesije ne samo Osijeka već i čitave Slavonije. Nakon povratka sa školovanja na Odsjeku za visokogradnju Kraljevske bavarske tehničke visoke škole u Münchenu i višegodišnjega rada u Beču, već u prvim godinama nakon povratka u rodni grad afirmirao se u iznimno uspješnog projektanta najraznolikijih tipova zgrada. Udruživanje s već etabliranim osječkim poduzetnicima, najprije Ivanom/Johannom Domesom u poduzeće Axmann i Domes, a potom Vladimirom Malinom i Dušanom Rožićem u poduzeće Axmann-Malin-Rožić omogućilo mu je s jedne strane realizaciju ogromnog broja vlastitih projekata, a s druge sudjelovanje u izvedbi prestižnih građevinskih investicija drugih arhitekata posvuda po Slavoniji. Svojim projektima Axmann je uveo u istočni dio Hrvatske tip arhitektonskog jezika karakterističan za zrelu i kasniju secesiju kojega obilježava kombinacija elemenata secesije, neobaroka, neoklasicizma i neobidermajera. Najveći dio njegova opusa, kao uostalom i opusa drugih arhitekata srednjoeuropskog fin de sièclea čine stambene i stambeno-poslovne ugrađene zgrade. Ističe se na prvom mjestu kuća upravitelja đakovačkih biskupskih dobara (vlastelinstva) Vladoja Čačinovića na današnjem Preradovićevom šetalištu 3 (1908. – 1910.), stambena i trgovačka kuća Florijana Stanettya na Trgu Ante Starčevića 10 (1910.) te kuća Ane Balogh na Preradovićevom šetalištu 8 (1912.). Uoči Prvog svjetskog rata Axmann je izradio i prve projekte za proširenje osječke bolnice, a van Osijeka projektirao je cijeli niz raznolikih secesijskih zgrada: hotel (Orahovica), gimnazijske zgrade (Virovitica, Ruma), te crkvu i samostan (Sestara Svetog Križa u Đakovu). Axmann se okušao i kao urbani planer svojim projektima za produženje Desatičine ulice (1908.), parcelaciju Kapucinskog vrta (1908.), prostora oko nerealizirane zgrade kazališta u produžetku Chavrakove ulice (1909.) i Sakuntala parka (1910.). Antologijsko ostvarenje Axmannova opusa i osječke secesije uopće svakako je kino i kazalište Uranija s masonskim hramom (1912.). Uvjeren u isplativost ove investicije Axmann je i sam bio dioničar ovoga poduzeća, zajedno s drugim istaknutim protagonistima uglavnom osječke gospodarske i kulturne elite. Svojim dinamičnim pročeljem i vještim uklapanjem u postojeće urbano tkivo, Uranija je postala ikonički simbol osječke pa i hrvatske secesije. Cilj je ovoga teksta sintezno prikazati prvi dio Axmannova opusa, od povratka sa školovanja do okvirno završetka Prvoga svjetskog rata, oslanjanjem na dosadašnju literaturu, ali i arhivske i novinske izvore iz toga vremena. Nastojat će se isto tako stilski definirati Axmannove radove i pokušati odgovoriti na pitanje je li on u svojim ostvarenjima bliži tadašnjoj njemačkoj Jugendstil ili bečkoj secesijskoj arhitekturi.

Viktor Axmann, Vladoje Aksmanović, Osijek, secesija, arhitektura, Kino Urania, masoni

nije evidentirano