hrvatski

Svijet ili teatar? O dvjema komičnim majkama oko 1800. (Stulli, Bruerović i njihovi europski priključci)

Protivno tezi kako su Kate Kapuralica Vlaha Stullija i Vjera iznenada Marka Bruerovića antipodi hrvatske komediografije samoga kraja 18. stoljeća po tome što u prvome naslovu „izranja svijet, a nestaje teatar“, dok je drugome svojstven „oprečan proces“ (S. P. Novak), ovaj će se prilog pozabaviti onim što te dvije komedije povezuje, potkresujući polarizaciju „svijeta“ i „teatra“: pojavom majke kao dramaturški ključnog lika, koliko god on u dvama komadima bio različito dočaran. Majke se naime do 18. stoljeća rijetko pojavljuju kao profilirani likovi autonomne motivacije i djelovanja, ne samo u hrvatskoj nego i u europskoj dramatici, posebice kada je u pitanju komedija: tako se i na hrvatskoj pozornici – uz izuzetak Kamilove majke u Skupu – komični odnos majke i djece, nekmoli majke i kćeri, našao zapravo tek u dubrovačkim prilagodbama Molièreova opusa. U njemu je majki međutim isto tako vrlo malo i pretežito su bočne, karikaturalne figure koje su, uza svu profesionalizaciju glumica i promjenu glumačko-stilske paradigme, i na francuskoj pozornici tumačili muškarci. Kati Kapuralici nije se našla precizno locirana europska predšasnica, premda se i uz nju, kao i uz Vjeru iznenada, evocira „goldonijevska tradicija“, no možda bi upravo fokus na lik majke – njezinu prisutnost i odsutnost u povijesti europske komediografije – mogao ključnim ženskim figurama tih dviju hrvatskih komedija pridružiti (još) neke ranije „uzore“: od promućurnih matrona antičke „nove“ i talijanske renesansne komedije, kada je u pitanju Stulli, do Brueroviću vjerojatno znanih, naizgled brižnih, a zapravo suparnički nastrojenih „povjerenica“ vlastite djece u francuskih komediografa prve polovice 18. stoljeća, razdoblja koje majku počinje intenzivnije idealizirati, ali i „disciplinirati“.

majke ; komedija ; 18. stoljeće ; Pierre Marivaux ; Carlo Goldoni ; Vlaho Stulli ; Marko Bruerović

nije evidentirano