hrvatski

Mrtvačnica zagrebačkog groblja Mirogoj

Mrtvačnica zagrebačkoga groblja Mirogoj sastavni je dio najvažnijega sepulkralnog kompleksa zagrebačkog i hrvatskog historicizma. Iako je izgrađena u vrijeme kada je Zagreb imao tek nešto više od 30.000 stanovnika i danas, gotovo stoljeće i pol od izgradnje, i dalje služi istoj svrsi što govori koliko je kvalitetno izvorno bila zamišljena. U ovome tekstu govori se o arhitektonskoj povijesti i stilskom rješenju mirogojske mrtvačnice i stavlja ga se u kontekst sličnih ostvarenja na području Srednje Europe u 19. stoljeću. U Zagrebu je izgradnja mrtvačnice na Mirogoju neraskidivo povezana s poviješću središnjega općeg gradskog groblja. S ciljem dobivanja adekvatnog javnog groblja, umjesto brojnih postojećih konfesionalnih groblja koja su bila raštrkana po dijelovima Zagreba koji su se ubrzano urbanizirali (Jurjevska i Petrova ulica, Rokov Perivoj, Pantovčak, itd.), Gradsko poglavarstvo, nakon dugogodišnjih rasprava, odlučilo je kupiti posjed Ljudevita Gaja koji je ležao sjeveroistočno od središta grada, na obroncima zagrebačke gore, i na tome mjestu smjestiti novo groblje, otvoreno početkom studenoga 1876. Prvi projekti za uređenje Mirogoja nastali su 1874. i 1875. Izradio ih je tadašnji glavni gradski inženjer Rupert Melkus nakon putovanja Italijom i Srednjom Europom, gdje je obišao razna znamenita novija groblja. Već je projekt iz 1875. godine predviđao izgradnju mrtvačnice i stan za nadzornika s pisarnom uz katoličku kapelu. Kasniji Melkusov projekt za prostorno uređenje groblja, objavljen kao prilog Statutu za obće skupno groblje grada Zagreba u Mirogoju iz 1878., začudo izgradnju posebne zgrade za mrtvačnicu nije predviđao, a ni tekst Statuta ne specificira da će se na zapadnom dijelu posjeda podići mrtvačnica. Vrlo brzo nakon otvaranja novoga groblja pokazalo se da je mrtvačnica itekako potrebna Zagrebu. Sagrađena je naposljetku sredstvima Gradskog poglavarstva 1884. – 1885. prema Melkusovu projektu u stilu koji kombinira elemente talijanske i francuske neorenesansne arhitekture. Svojim arhitektonskim rješenjem stilski se nadovezuje na obližnji kompleks arkada, paviljona i središnje katoličke kapele. Prostornim rješenjem Melkus je potpuno zadovoljio potrebe višekonfesionalnog Zagreba za funkcionalnom mrtvačnicom. Radovi na izvedbi bili su prepušteni uglednim zagrebačkim poduzetnicima. Zidarske, težačke, klesarske i kovačke poslove izveo je Matija Tassoti, stolarske radnje Vjekoslav Heinzel, bravarske Antun Mesić, ličilačke Gustav Weller, oslikavanje unutrašnjih prostora prepušteno je dekorativnom slikaru Eduardu Haaseu, sliku Isusa na križu, u središnjoj odarnici izveo je Dragan Melkus a skulpture u nišama središnjega dijela glavnoga pročelja koje predstavljaju alegorije Vremena i Vječnosti kipar Dragutin Morak. Mrtvačnica je pokazatelj kvalitete rada tadašnjega Gradskog građevnog ureda, formiranoga pri zagrebačkom Gradskom poglavarstvu i istodobno spomenik multikonfesionalnosti Zagreba, složene strukture njegova stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća te uspješne komunalne politike tadašnjega zagrebačkog Gradskog poglavarstva.

Zagreb, Mirogoj, mrtvačnica, Rupert Melkus, neorenesansa, historicizam

nije evidentirano