hrvatski

O tipovima usmenih priča o životinjama – od N. Nodila preko M. Bošković-Stulli i D. Lakićevića do posthumanizma T. Thompsona, a možda i dalje

Skeptički konstatirajući kako u svim mitskim pričama, a posebice u životinjskim pričama, pričama o životinjama nije mogao detektirati mitsku matricu, Nodilo začinje polemiku s Jacobom Grimmom koji je, prema njegovoj interpretaciji, polazio od zoomorfnoga svijeta basni kao izvorima za proučavanje mita, upućujući kako teriomorfizam prethodi antropomorfizmu. Riječ je, naime, o (evolucijskom) putu od božanstva prirode preko teriomorfizma do antropomorfizma, od politeističkoga božanstva prirode i teriomorfnoga božanstva do monoteističkoga antropomorfnoga božanstva. Dakle, u usporedbi s J. Grimmom, koji je, ponavljam, prema Nodilovoj interpretaciji, pretpostavljao da su basne (u Nodilovu određenju basne su “priče životinjske”) izvorište mita, Nodilo u basnama iščitava (samo) satiričnu referenciju, a time – šaljivu ili poučnu poantu. O prvenstvu teriomorfizma ili antropomorfizma Nodilo bilježi kako ne može pružiti znanstvenu argumentaciju i prepušta ih povijesti ideja: “(…) ja u to pitanje ne ulazim, jer ga drage volje izručujem filozofiji ljudske misli” (Nodilo 1981: 20). Međutim, ipak smatra da se mitska matrica priča može iznaći pomoću “drugog vjerskog blaga naroda” – poslovica, basmi, zakletvi, zagonetki, gatalica, izraza koje postavlja kao kontekst mitskim pričama. Na navedenom tragu rad će razmotriti tipove usmenih priča o životinjama – priče o životinjama, basne, predaje o postanku životinja (etiologija) i usmene priče o mitološkim životinjama na temelju istraživanja Maje Bošković-Stullli (npr. Bošković-Stulli 1997: 19) i Dragana Lakićevića (1989: 23–29), da bismo završno dali pregled neizbježnoga ulaza posthumanizma u folklorističku teoriju kakvu je svojom knjigom The Posthuman Folklore (2019) inicirao Tok Thompson.

priče o životinjama, usmena književnost

nije evidentirano