hrvatski

Spaljivanje pokojnika u prapovijesti na istočnom Jadranu

Tema ovog završnog rada je pojava i korištenje incineracije kao ritusa pokapanja na prostoru istočnog Jadrana u prapovijesti. Incineracija se ne javlja istovremeno ni s jednakim intenzitetom na cijelom promatranom prostoru. Na istočnom Jadranu spaljivanje se prvi put pojavljuje tijekom brončanog doba u okviru cetinske kulture. Pojavljuje se u rano brončano doba na prostoru Dalmacije, a prvi put je evidentirana na lokalitetu Ervenik u sjevernoj Dalmaciji. Iako joj je matično područje prostor srednje Dalmacije, oko rijeke Cetine, primjere spaljivanja pronalazimo i na širem području. Nakon njezina djelovanja, uslijedit će srednje brončano doba koje će ponovno obilježiti ritus inhumacije. Iznimku predstavlja jedan jedini ukop iz Nadina datiran radiokarbonskom analizom. Ponovna pojava spaljivanja veže se za kasno brončano doba. Spaljivanje se uglavnom provodilo na posebnim lokacijama (vatrištima), a pepeo s ostacima kosti pokojnika uobičajeno se stavljao u urne i zakopavao u zemlju. I naposljetku, nakon kasnog brončanog, slijedi željezno doba kada se, izuzev istarskog poluotoka, ritus incineracije javlja povremeno i sporadično. Na kvarnerskom i japodskom prostoru uočava se biritualnost, a na prostoru sjeverne Dalmacije – u okviru liburnske grupe – zabilježeno je tek nekoliko primjera. Incineracije nema južno od rijeke Krke, osim nesigurnog paljevinskog ukopa iz Grudina.

spaljivanje, istočni Jadran, brončano doba, cetinska kultura, željezno doba

nije evidentirano