hrvatski

Dalmatinska slikana raspela 13. i 14. stoljeća

Drvena slikana raspela koja su izvorno bila učestali dio inventara dalmatinskih crkava, svjedoče o važnosti i raširenosti štovanja kulta križa, odnosno Kristove muke, smrti i uskrsnuća, a istovremeno ukazuju na slijed razvoja ideoloških i dogmatskih stavova unutar Crkve. Uz slikane poliptihe, predstavljaju jednu od najzastupljenijih tipoloških grupa dalmatinskog srednjovjekovnog slikarstva. Unatoč malom broju, sačuvana dalmatinska slikana raspela 13. i 14. stoljeća pružaju uvid u razvoj ikonografskog programa i likovnog oblikovanja tijekom dva stoljeća. Iz romaničkog razdoblja u Zadru su sačuvana dva reljefna slikana raspela, iz samostana Sv. Frane i crkve Sv. Mihovila, dok je treće, koje se nekada nalazilo u crkvi Sv. Marije u Zadru, uništeno u Drugom svjetskom ratu. Nešto južnije, u Splitu, u crkvama Sv. Križa i Sv. Duha, sačuvana su dva romanička slikana raspela u vrlo lošem stanju, a u samostanskoj crkvi Sv. Klare važno raspelo s kraja 13. stoljeća. Usvajanje novog, gotičkog likovnog senzibiliteta u pojedinim je elementima primjetno već na raspelu iz crkve Sv. Andrije na Čiovu iz prve četvrtine 14. stoljeća, ali je u potpunosti realizirano tek u djelima Paola Veneziana i njegova kruga, koja su obilježila dalmatinsko slikarstvo 14. stoljeća. Iz tog perioda potječu četiri raspela i jedna kompozicija Raspeća te ulomak Sv. Ivana iz danas izgubljene kompozicije Raspeća. Riječ je o raspelu u Zbirci benediktinskog samostana Sv. Nikole u Trogiru i raspelu u Župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Slatinama na Čiovu atribuiranima Paolu Venezianu, zatim Raspeću u crkvi Sv. Dominika u Dubrovniku istoga slikara i liku Sv. Ivana iz kompozicije Raspeća atribuiranom radionici Paola Veneziana te raspelu nepoznatog slikara iz Župne crkve Gospe od ružarija u Segetu kraj Trogira i Catarinovu raspelu iz crkve Sv. Dominika u Zadru.

slikarstvo ; slikana raspela ; trijumfirajući Krist ; pateći Krist ; Dalmacija ; 13. stoljeće ; 14. stoljeće

nije evidentirano