hrvatski

Sancta simplicitas kao mjera Jeronimovog prevođenja

Prijevod Svetog pisma s hebrejskog i grčkog na latinski, te revizija i dorada prvobitnih biblijskih tekstova pod nazivom Itala, smatraju se jednim od najvažnijih događaja u povijesti kršćanske zapadne civilizacije. Papa Damaz 395. godine taj zadatak od neprocjenjive važnosti za život kršćanskog puka povjerava sv. Jeronimu, koji zajedno sa svojom prevoditeljskom školom, sljedećih dvadesetak godina prevodi Stari Zavjet i usavršava Novi. Ti su tekstovi i danas u službenoj crkvenoj upotrebi. Širenje kršćanstva nesumnjivo se može pripisati i ovom prevoditeljskom pothvatu. Jednostavnost izraza, bogati frazarij prevedenica s grčkog i hebrejskog i sintaktička ogoljenost prijevoda, između ostaloga, doprinijeli su lakoći čitanja Jeronimove Biblije. Inačica latinskoga jezika kojom je Jeronim prevodio naziva se vulgarni latinitet, jer se koristila u narodu i bila je bolje primljena od učenog latiniteta, a verzija Svetog pisma koja je nastala naziva se Vulgata (vulgo 1. razglasiti među svjetinom, raširiti). U radu se iznose osnovne jezične karakteristike Jeronimovih prevoditeljskih uzusa kojima je nadišao razlike između tri jezika Svetoga pisma. Ujedno, iznose se osobitosti vulgarnoga latiniteta uz primjere na grčkom i latinskome jeziku.

sv. Jeronim, vulgarni latinitet, Vulgata

nije evidentirano