engleski

Toy as mediator between child and culture: with toys against the 'culture of violence and war'

Kultura i igra nerazdvojno su povezane ljudske tekovine. Igra kao način života, stvarna socijalna praksa čovjeka bitan je čimbenik enkulturacije. Univerzalna priroda igre, njena kulturološko-razvojna uloga manifestira se kao tipično antropomorfna aktivnost u formiranju osobne i društvene svijesti svake ličnosti. Igrajući se čovjek je razvijao različita područja svoje kulture - jezik, glazbu, običaje i sl. jer upravo « ; ; ; igranje je ona aktivnost koju čovjek čini kreirajući svoju kulturu» ; ; ; (Sutton-Smitt, B.1989). Stoga i u procesima očuvanja tekovina ljudske kulture igri pripada značajno mjesto. Kulturu kao sveukupnost načina života i mišljenja jedne zajednice simbolizira njen ne-biološki karakter. Čovjek ne nalazi kulturu u genima već je ona proces učenja (enkuturacije) u kojem pojedinac prisvaja modele ponašanja koje kao reprezente nudi njegov kulturni kontekst. Učenje kulture bitno je određeno općim genetičkim zakonom kulturnog razvoja koji nam otkriva da se stjecanje individualnog iskustva odvija uvjek u društvenom kontekstu.(Vigotsky, 1983) Igranje kao « ; ; ; culture-creating activity» ; ; ; nužno nas upućuje na igračku kao njezino osnovno sredstvo realizacije i na pitanje kako i na koji način ona može biti mediator u posredovanju kulture. Pri tom je prije svega promatramo kao amplifikatora dječjeg razvoja. Naime, igračka je, kao simbolički supstitut realnosti, od bitnog značaja u razvoju spoznajnih procesa. Na putu udaljavanja od realnosti dijete koristi razna sredstva koja mu pomažu da se njegova misao kreće ka simbolici. Simbolički svijet može dohvatiti jedino uz pomoć igrovnih situacija u kojima mu igračke, kao refleksija tog realiteta, predstavljaju važnog pomoćnika. Dijete od rođenja živi u svijetu materijalnih i duhovnih elemenata kulture koji kao takvi predstavljaju važne mediatore socijalizacije kojima je uvjetovan njegov kulturni razvoj. Iz tog razloga ona je i posrednik kulture te je moguće po igračkama koje se djetetu nude u određenom društvu donositi i zaključke o njegovoj kulturi u tom segmentu. Može li svaka igračka nositi oznaku kulturnog mediatora? Pitanje je to važnije promatramo li ga u svjetlu činjenice da je ona danas, u uvjetima suvremenog života (i ekonomije) sve više roba čija se vrijednost mjeri njenom tržišnom isplativošću. Može li se i na koji način postići kompromis između njenih, na prvi pogled suprostavljenih (amplifikatorske i kulturološke s jedne strane te ekonomske s druge strane)dimenzija ili je sudbina djeteta 21. stoljeća biti žrtvom suvremenih igračaka? Na ta pitanja pokušati ćemo dati odgovor sa pozicija jednog iskustva iz Hrvatske. Kako i na koji način igrom i igračkom prevladati ratne i post-ratne traume s kojima je dijete suočeno u svom djetinjstvu ili drugim riječima igračkom protiv "kulture nasilja i rata".

Enculturation; Pre-school institutional context; Children's cultural development; Modern toys; Culture of violence and war

nije evidentirano